Uvodnu riječ na svećeničkom susretu imao je vikar za kler Varaždinske biskupije preč. Anđelko Košćak. Pozdravio je okupljene na čelu s varaždinskim biskupom Božom Radošem te predstavio gosta predavača, predvoditelja duhovne obnove. Vlč. mr. sc. Tomislav Hačko je liturgičar, predstojnik Tiskovnog ureda Zagrebačke nadbiskupije, vicepostulator za kauze beatifikacije i kanonizacije Zagrebačke nadbiskupije te pastoralni suradnik u Župi sv. Marka na Gornjem gradu u Zagrebu. Govorio je o temi „Sveta misa u životu svećenika“.

Uvodeći u temu vlč. Hačko rekao je kako se puno toga u Crkvi kroz povijest mijenjalo, no jedno je ostalo isto: „Bijahu postojani u nauku apostolskom, u zajedništvu, u lomljenju kruha i molitvama. (Dj 2, 42)“. Dodao je kako je to konstanta života Crkve, odnosno njezin temelj. „U samom središtu tog crkvenog života stoji nedjelja s euharistijskim slavljem“, naglasio je te napomenuo da je želja predavanja prikazati važnost mise u životu svećenika koji živi za misu i od mise, odnosno, za euharistiju i od euharistije.

Podsjetio je na dane bogoslovske formacije za primanje svetih redova te ustvrdio da središnje mjesto u duhovnoj dimenziji kandidata za ređenje zauzima euharistija. Govoreći o duhovnosti koju bi trebali prakticirati svećenici, rekao je kako se ona temelji u tri odnosa: prema biskupu (redovničkom poglavaru), prema prezbiteriju (braći redovnicima) i prema narodu. „Srž ove duhovnosti na najbolji mogući način izražavaju riječi četvrte euharistijske molitve“, istaknuo je predavač te svećenike potaknuo na češću molitvu četvrte euharistijske molitve, osobito radnim danom.

Iznio je i poticaje, prema Direktoriju za službu i život prezbitera, da se misa slavi svaki dan, bez obziran na prisustvo vjernika jer je njezina vrijednost formativna, ona omogućuje svećeniku da se suobličuje Kristu te ga utvrđuje u njegovu zvanju. „Prva molitva u svećenikovu životu je sveta misa“, kazao je vlč. Hačko te naglasio: „Svećenik živi za svetu misu, a cijeli život crpi iz euharistije. To je sažetak središnjeg otajstva Crkve.“

Kako slaviti misu je posljednje pitanje, ali ne manje važno, istaknuo je također predavač. „Tko slavi, koga se slavi, što se slavi, zašto se slavi? Odgovarajući na sva ova pitanja, neće biti teško odgovoriti i na pitanje – kako slaviti? U odgovoru na to putanje, ali i u načinu kako izgovaramo riječi i kako činimo geste tijekom mise, otkriva se i tajna kako svetu misu uopće shvaćamo, doživljavamo, ali isto tako vidi se i koje mjesto misa ima u životu svećenika. Odnosno, vidi se je li misa samo događaj koji se obavlja ili je misa uistinu događaj koji se slavi i koji je u pravom i punom smislu izvor i vrhunac svećeničkog života“, poručio je vlč. Hačko. Podsjetio je svećenike i na jedan natpis koji se može pronaći u nekim sakristijama, a služi svećeniku kao priprava za misno slavlje: „Svećeniče, čovječe Božji, slavi ovu misu kao da ti je prva misa, tvoja posljednja misa i tvoja jedina misa“.

Spomenuo je također geste i držanje tijela te napomenuo da je potrebno obdržavati svetu šutnju.

„Čitav identitet svećenika čita se u, po i kroz svetu misu. Ona mu je poput osobne iskaznice jer uvijek i svagda svećenik će u narodu biti prepoznat kao onaj koji slavi svetu misu. A na nama je da tu svetost svete mise očitujemo svojim mislima, riječima i djelima!“, zaključio je vlč. Hačko.

Svećenici su se potom uputili prema katedrali kako bi pristupili sakramentu pomirenja, a potom je uslijedila zajednička misa koju je predslavio varaždinski biskup Bože Radoš. „Ovdje smo kako bismo se pripremili za najveće otajstvo naše vjere – Uskrs. Prolazimo korizmenim putem i razmišljamo što je na tom putu središte naše vjere. To je otajstvo euharistije. To euharistijsko slavlje započinje poljupcem. Ljubimo oltar koji predstavlja Krista. I ovaj naš susret je susret blizine i ljubavi“, rekao je uvodeći u misno slavlje mons. Radoš.

U homiliji je rekao kako su geste bogate sadržajem, da imaju poruku, da su neizostavni dio slavlja. „Htio bih govoriti o nekoliko gesta. Govorio sam već o poljupcu. Svećenik triput ljubi: ljubi oltar, Krista, potom Evanđelistar – riječ Božju i na kraju ponovno ljubi oltar. Prva gesta na početku mise je, dakle, poljubac oltara, a potom na sebe stavljamo znak križa koji je sjećanje na naše krštenje, prvo znamenovanje križem u našem životu. Taj znak križa otključava prostor, obitelj, zajednicu, stanje djece Božje“, rekao je biskup. Potom je tumačio kad se i gdje u misi stavlja znak križa koji otključava Božji svijet te da time počinje teći rijeka Božje milosti. Zaključujući homiliju biskup Radoš potaknuo je svećenike da svoje vjernike pouče o liturgijskim gestama na misi jer je i to svojevrstan navještaj.

Na kraju mise zahvalio je vlč. Hačku te svim svećenicima koji su se okupili na svoj zajednički mjesečni susret. Poželio im je da u korizmenom vremenu susretnu milosrdnoga Boga kojega će svjedočiti svojim vjernicima u ispovjedaonicama na uskrsnim ispovijedima, ali i inače.