Pod vodstvom župnika Florijana Kveteka sestre su promišljale o sakramentu ispovijedi. Kroz dijaloško predavanje Kvetek je uputio sestre da se zapitaju što je za njih ispovijed i kako doživljavaju oprost. To je navelo da propitaju tko je za njih Bog – jesu li doista upoznali Njegovo milosrđe ili je On isključivo Onaj koji nagrađuje dobro, a kažnjava zlo.

Kvetek je istaknuo kako postoji memorija uma, ali i memorija srca na koju nam valja obratiti pozornost kad povezujemo oprost sa zaboravom. Ako tvrdimo da smo oprostili, ističući da nismo i nećemo zaboraviti; ako se u našem ponašanju očituje neprebrodiva povrijeđenost i težina prošlosti – tada u nama preteže ljudska razina, nismo se predali slobodi djece Božje koja nam je po krštenju darovana.

Govor o oprostu nastavio se iščitavanjem prispodobe o izgubljenom sinu, odnosno o milosrdnom Ocu koju donosi Lukino evanđelje. Župnik Kvetek primijetio je da je pokajanje sina sebično i nepotpuno te kako po ljudskoj logici on ne može očekivati da mu se ikako vrati status sina pa čak ni sluge. No Očevo milosrđe izlazi iz svih okvira, nadvisuje kategoriju dobrote, pretječe riječi kajanja i iskazuje neizmjernu ljubav koja je sposobna i željna zaboraviti prijestupe i povećati dostojanstvo ljubljenog sina. Taj se čin milosrđa ponavlja u sakramentu  ispovijedi.

Duhovna obnova završila je  svečanom molitvom Prve večernje Božanskoga časoslova s nakanom da Gospodin u ovoj korizmi udijeli milost opraštanja i traženje oproštenje s još većim pouzdanjem u Njegovo milosrđe, nepresušan izvor nade.