Uvod u pobožnost Križnoga puta:

Dragi hrvatski branitelji, drage udovice, djeco i ostali članovi obitelji hrvatskih branitelja, braćo i sestre u vjeri u Krista patnika i pobjednika nad smrću!

Molimo Gospodina na početku ove pobožnosti da nas dodirne i vodi svojim Duhom, da savjesti rasvijetli svojim Svjetlom, da nam pomogne prepoznati naš grijeh i dar Kristove žrtve kojom nas je oslobodio.

Polazeći na Križni put u ovakvome zajedništvu, na protekla desetljeća i godine, u kojima je branjena hrvatska domovina, gledamo svjetlom vjere, dopiremo do značenja koje nadilazi političke razloge, ciljeve i zemaljske okvire. U tome povijesnom hodu zahvalno prepoznajemo Božju prisutnost, a na svakoj postaji susrećemo otajstvo koje u sebi spaja prošlost i sadašnjost.

Ovim hodom zahvaljujemo za ljude koji su svojom vjerom i ljubavlju čuvali nadu u nama; nadahnuti istinom i dobrom druge oduševljavali; svojom žrtvom ublažavali patnju svojih bližnjih.

U ovaj hod ugrađujemo osobito ono što je čuvano u srcima; iskustva koja poznaje samo Bog: bol i samoću, tugu i tjeskobu, razočaranja i pouzdanje.

Na svakoj postaji imamo što reći Gospodinu i iznijeti mu naše nakane u molitvi za Crkvu, domovinu i narod, jer ne možemo, jer ne smijemo biti ravnodušni: kada se na nedužne tovari teret krivnje, kada se savjest želi ukloniti ili prekriti zemaljskim interesima, kada se siromahu oduzima radost, kada padove slabih činimo još težima, kada se niječe istina, kada se kuju spletke i iznose klevete, kada se oduzima dostojanstvo i ponižava, kada se izručuje nepravdi, kada se bičuje i razapinje, kada se zatvara obzor vječnosti…

Četrnaest postaja Kristove i naše boli; jedan hod za povratak na put radosti po Kristu, s Kristom i u Kristu.

Uvod u euharistijsko slavlje:

Na početku euharistijskoga slavlja pozdravljam i one koji su nam se sada pridružili u zajedništvu Crkve koja slavi, prepoznajući naročito darove koje nam je Bog objavio po hrvatskim braniteljima, njihovim obiteljima, po čudesnim djelima ljubavi koja nas ne prestaju pozivati da se vratimo Gospodinu, da slušamo njegovu riječ, da dopustimo da nas iznova zahvati te da s njime donosimo plodove vjernosti i pravednosti.

Ovaj naš godišnji susret ujedno je i naše hodočašće na grob blaženoga Alojzija Stepinca, čiji zagovor zazivamo, moleći ustrajnost u pouzdanju i svjedočenju.

Tijekom pobožnosti križnoga puta u nama se povezivao spomen i nada, zahvala Gospodinu i kajanje. Ponesimo pred Božje milosrđe svoje slabosti i grijehe, u kratkoj se tišini spominjući nakana koje osjećamo važnima za Crkvu i domovinu, uključujući u njih pokojne branitelje i one koji su prešli u vječnost žrtvujući se za nas.

Gospodine, ispovijedamo da si Bog s nama.

Oprosti nam – kajemo se, jer smo tražili druga božanstva.

Gospodine, smiluj se! O. Gospodine, smiluj se!

Gospodine, ispovijedamo da si ti naš Učitelj.

Oprosti nam – kajemo se, jer se međusobno

nismo ponašali kao braća i sestre.

Kriste, smiluj se! O. Kriste, smiluj se!

Gospodine, ispovijedamo da u tebi vidimo Oca.

Oprosti nam – kajemo se, jer nismo živjeli kao njegova djeca.

Gospodine, smiluj se! O. Gospodine, smiluj se!

Homilija

Liturgijska čitanja: Hoš 14, 2-10;

Ps 81, 7-11; Mk 12, 28b-34

Na korizmenim susretima hrvatskih branitelja u ovoj našoj prvostolnici više smo puta razmatrali ovaj isti navještaj Božje riječi koji smo čuli i danas. O temelju ljubavi prema Bogu i bližnjemu pozvani smo trajno razmatrati, a pritom nije teško naći uvijek neki novi poticaj, jer se sve zapovijedi – kako kaže naš Gospodin – svode na tu jednu, oblikovanu s pomoću dva izrijeka o ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Prisutnost hrvatskih branitelja i pogled na oslobađanje domovine zorno pokazuje značenje ljubavi prema bližnjima, koja oduševljava.

No, večerašnji me susret u molitvenome euharistijskom zajedništvu potiče na davanje pozornosti drugomu dijelu središnje rečenice. „Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga.“ (Mk 12, 31) Kao sebe samoga… To je očito smjernica da bi se znalo kako ljubiti bližnjega, kako ljubiti Boga.

Neobična je ta tvrdnja, jer u Bibliji ne nalazimo neki poticaj takve naravi da bi poticao sebeljublje. Očito da se ne radi o sebičnosti, nego o nečemu drugom. Kao da Evanđelje polazi od toga da je normalno, da je polazišno voljeti sebe. Čini se da svijetu toga nikada nije nedostajalo.

Ako se ne radi o sebičnosti koja je i za onoga tko je sebičan u konačnici razorna, tada je tu ljubav potrebno prevesti kao: željeti sebi dobro, te to isto primijeniti na bližnje. Tako Sveto pismo pretpostavlja da sebi želimo dobro te stoga potiče da istu mjeru dobra primijenimo na bližnje. To je, uostalom, opća etička norma: da drugomu činimo, da drugomu želimo isto što bismo željeli da drugi čine nama. Kriterij je kristalno jasan. Ipak, u takvome se razmišljanju neizbježno susrećemo s pitanjem što je dobro. I, zato, više nego nešto drugo ovom homilijom potičem pitanja koja vode prema odgovoru: Želimo li uistinu sebi dobro? Volimo li sebe u evanđeoskome smislu?

Poteškoća u tim pitanjima nastaje onda kada zaboravimo izvorište ljubavi. Apostol Ivan piše: „U ovom je ljubav: ne da smo mi ljubili Boga, nego – on je ljubio nas i poslao Sina svoga kao pomirnicu za grijehe naše.“ Iz toga slijedi zaključak: „Ako je Bog tako ljubio nas, i mi smo dužni ljubiti jedni druge.“ (1Iv 4, 10-11)

Ljubav dolazi od Boga; ona nije neki naš veći ili manji napor. Duh Sveti, ta sjedinjujuća Ljubav, daje nam mogućnost, snagu sposobnost voljeti, isti Duh koji je „razliven u srcima našim“, kako je u svojoj poslanici rimskim kršćanima protumačio sveti Pavao (usp. Rim 5, 5).

Polazište za ljubav prema drugomu čovjeku dolazi ne samo iz svijesti nego i iz iskustva da me Bog voli, da sam stvoren radi radosti zajedništva s njime. Vjera je prije svega drugoga prihvaćanja neizmjerne ljubavi koja šalje svoga Sina da bi čovjeku oprostio i vratio mu radost.

U tome svjetlu treba shvatiti ljubav prema sebi u temeljnoj zapovijedi ljubavi. Drugim riječima rečeno: prihvaćajući Božju ljubav otkrivam da je smisao moga života živjeti uzajamnost ljubavi, to jest uzvraćati ljubavlju prema bližnjemu. Mogu ga voljeti kao sebe, kao što se osjećam voljenim.

Ta je ljubav nespojiva sa sebičnošću, sa zatvaranjem u sebe, s uskim interesima i probitkom na štetu drugoga. Ona je uvijek istinsko traženje dobra drugoga koje ponekad znači moći odgovoriti niječno, reći jasno ‘ne’.

Ta ljubav, koja traži dobro, očito se tiče i ljubavi prema domovini, ljubavi ljudi koji tvore domovinu Hrvatsku, jer Hrvatska su ponajprije ljudi. Iz mnogih okolnosti u kojima se nalazimo, iz mnogih pojava koje su nam vidljive kao da moramo zaključiti da Hrvatska ne voli samu sebe. Da bi se Hrvatska mogla voljeti, nužno mora spoznati tko je, kakva je, kakva želi biti. Da bismo to spoznali najkraći je put upravo onaj koji vodi do najljepšega što ju je oblikovalo: ljubav koja se žrtvuje za bližnje (usp. Iv 15, 13).

Zato ste dragocjeni vi, hrvatski branitelji, vi koji ste očitovali nesebičnost, koji ste pokazali kako se vole bližnji u ljubavi prema domovini. Vaša prisutnost ujedno pita: Kakva je to ljubav koja ne štiti najdragocjenije, koja sebe ranjava i ponižava? Kakva je ljubav koja ne vodi brigu da bude vidljiva istina te da se istakne što je pogubno za istinu i za ljubav?

Gledajući i živeći sadašnju hrvatsku stvarnost, osjećamo razna prekrivanja do mjere stvaranja krinke. Tako su se na istoj ravni, ali nejasno, pomiješano, našle sastavnice koje je teško razlučiti, ako se isključi kriterij istine i ljubavi. Tako ono što je u vremenu oblikovanja sadašnje Hrvatske izgledalo nemogućim postaje ne samo mogućim, nego i poželjnim i promicanim.

U tome uvijek imamo pred sobom vrijeme, vrijednosni sustav, ljude koji su zastupali ideologiju koja se protivila Hrvatskoj, građenoj u čežnji za slobodom, istinom i ljubavlju. Zapravo je nevjerojatno kojom se brzinom unose razgrađujući elementi u hrvatski identitet i oživljuju načini razmišljanja, govorenja i ponašanja koji su bili poraženi u obrani domovine. Iz toga je razumljivo i to da su bili prozivani, a sve su više i ušutkani oni koji su upozoravali na ostatke komunističkoga sustava kao ozbiljnu smetnju zdravomu duhovnom razvoju Hrvatske. I ono što je najgore: hrvatski se narod počeo povlačiti, ponovno je naučio šaptati i ne zamjerati se, kada je to potrebno, kada vidi da se čisti izvor pretvara u kaljužu.

Ma koliko se o toj temi nikada istinski u Hrvatskoj nije otvorila rasprava, jer su pojedini nositelji te totalitarne ideologije još uvijek zaštićeni ili njezinu dinamiku produžuju određeni nasljednici; ma koliko se željelo sve koji na to upozoravaju obescijeniti i ukloniti kao nevrijedne pozornosti, sve poteškoće vode do tih korijena koji su brižno zalijevani i održavani na životu.

U suvremenim zamršenim odnosima i Crkva se nalazi u opasnosti da se njome manipulira. Na nama je, na svima nama naviještati Radosnu Kristovu vijest, otvarati darove spasenja koji su povjereni Crkvi, biti otvorenima za razgovor sa svima, ali se ni od koga ne dati kupiti, ucjenjivati, nikomu se dodvoravati i stvarati dojam o podupiranju onoga što ne odražava kršćanske vrjednote.

Braćo i sestre, to vrijedi i onda, kada sami nismo dostojni kršćanskoga imena, kada vidimo koliko nam je potrebno obraćenje. Zato trebamo učiti i ohrabriti se u ljubavi prema sebi po mjeri Evanđelja. Ako se mi ne poštujemo i ne volimo, to vjerojatno neće učiniti ni drugi. Ako nas voli Bog – a to nam je toliko puta pokazao – zašto mi sebe ne volimo; zašto Hrvatska samu sebe mrzi?

Evanđelje ne ostavlja to pitanje otvorenim, nego nas potiče na ispravnu ljubav prema samima sebi koja je blagodat za svakoga čovjeka. Hrvatska ju je živjela u okrutnome ratu po vama, braćo i sestre. I dok i danas neki govore da nas je rat podijelio, treba jasno isticati da nas je rat ujedinio. Podjele koje živimo sežu u doba komunizma. Rat je – uz bezbroj boli i razdora – ipak rodio nevjerojatno zajedništvo i snagu koja nije mrzila – ni druge ni sebe.

I sada, kada je teško, kada se na tolikim mjestima ispod navučene hrvatske krinke naziru boje i posljedice totalitarizma, pozvani smo imati pouzdanja u Gospodina koji nas poziva da nesebično zavolimo i sebe.

Amen.