I ove godine nastavilo se, još od Velikog jubileja 2000., korizmeno hodočašće u pulsku katedralu. Uz mnoge pobožnosti i korizmene duhovne obnove kroz čitavu korizmu na raznim mjestima, župnim i dekanatskim razinama, korizmeno hodočašće u pulsku katedralu je uz križni put u pulskoj areni uoči Cvjetnice, središnja korizmena biskupijska točka Porečke i Pulske biskupije. U već ustaljenom ritmu, hodočašće vjernika Porečke i Pulske biskupije je započelo pokorničkim bogoslužjem i pojedinačnom ispovijedi, nastavilo se molitvom križnog puta, te je potom uslijedilo euharistijsko slavlje.

Pokorničko bogoslužje predvodio je iz Pulske biskupije fra Diego Deklić, župnik Župe sv. Antuna iz Pule i gvardijan samostana.

Nakon pojedinačne ispovijedi, križni put predvodio je iz Porečke biskupije vlč. Darko Zgrablić, porečki župnik, kroz razmišljanja o Kristovoj muci na križnom putu André Frossarda, francuskog pisca i obraćenika.

Euharistijsko slavlje predvodio je porečki i pulski biskup Ivan Štironja. U propovijedi je razmišljao nad liturgijskim tekstovima Četvrte korizmene nedjelje.

Govoreći o korizmi, biskup je, među ostalim, rekao: „Korizma je vrijeme osluškivanja, vrijeme unutarnje obnove, vrijeme odricanja brzih sudova i oštrih osuda braće i sestara. Korizma je hod s Gospodinom kao i hod prema Gospodinovu srcu koje nam se otkriva kao posebna škola ljubavi prema Bogu, prema braći i sestrama kao i škola koja odgaja vlastito srce, škola koja pročišćava, otklanja samodostatnost, egoizam i sebeljublje. Korizma je vrijeme studija i prosudbe vlastitoga srca, škola koja završava ispitom savjesti i svete ispovijedi pred najveću svetkovinu naše svete vjere, svetkovinu uskrsnuća Kristova. Korizma je križni put vlastitog duhovnog čišćenja, obračun s vlastitim grijesima koji jamči novi život.“

Korizmeno hodočašće je uvijek poseban milosni trenutak da zavirimo u svoju savjest, u srce i dušu. „Možda smo umorni od života i prenatrpanosti stvari koje moramo posvršavati. Možda imamo stare rane koje nisu zacijelile, neke stare grijehe od kojih se nismo očistili i oslobodili; možda imamo neka pitanja koja već dugo stoje bez odgovora. Možda smo nervozni i razapeti između onoga što se od nas traži i što smo osobno sebi postavili kao zadatak. Dodatno je opterećenje ako ne znamo stvari poredati po važnosti i vrijednosti. Nerijetko se gubimo u sitnicama a važne i velike stvari ostavljamo po strani.“

„Bog vidi onu klicu dobra koja još živi u mom i tvom srcu. David je bio skriven, neprimijećen, gotovo zaboravljen, ali Bog ga je vidio. Bog vidi i mene i tebe. Bog vidi tvoju i moju želju za dobrom. On vidi tvoju i moju borbu i čežnju da se oslobodimo zla i započnemo novi život.“

Zaključujući mons. Štironja rekao je: „Dopustimo, dakle, da nam preostali dio korizme bude vrijeme u kojemu ćemo manje gledati očima svijeta, a više očima Božjim. Vrijeme u kojemu ćemo kritički gledati sebe, a ne braću i sestre oko sebe; vrijeme ispita vlastite savjesti, a ne ispita savjesti braće i sestara. Neka nas ovo vrijeme i korizmena milosrdna djela na koja smo pozvani učine poniznima, otvorenima i spremnima na obraćenje. Neka Bog, koji ne gleda vanjštinu nego dubinu srca, u svakome od nas pronađe ono što je pronašao u Davidu: srce koje traži Gospodina.“