Prije mise, hodočasnici iz Zlatarsko-belečkog i Dugoselskog dekanata te Vitezovi Svetoga groba jeruzalemskoga, zajedno s domaćim vjernicima, molili su križni put na otvorenom.

Biskup Milovan na početku euharistijskoga slavlja pozdravio je sve okupljene rekavši da je i on došao kao hodočasnik bl. Alojziju Stepincu.

Započinjući homiliju, poručio je da se upravo 9. veljače 1960. godine, dan prije smrti bl. Alojzija, pokazala „kruna njegova života, života koji je živio s Kristom“. Kazao je da u zapisima toga vremena piše da je bio žedan toga dana, ali mu prema naputku liječnika nisu smjeli dati piti. „I njega su poput Isusa svukli i pripravili za ovozemaljsko putovanje. I njegova je noć, kako je posvjedočio, bila najteža u životu kao što je bila Isusova noć dok se krvlju znojio u Getsemanskom vrtu prije strašnoga suda i muke. No, nadbiskup Stepinac, slijedeći Krista, nije se bojao. Na usnama mu je bila Bogu upravljena riječ: Fiat voluntas tua! – Budi volja tvoja! Tako umiru sveci, tako umiru mučenici: poniženi, obezvrijeđeni, satrveni, u vapajima, ali mirni i ponosni jer znaju da nose neuništivo dostojanstvo djece Božje, djece koja hrle u zagrljaj svojemu Ocu“, naglasio je biskup Milovan.

Potom je rekao da će se tek u vječnosti u potpunosti moći spoznati sva veličina Stepinčeva životnoga puta i njegove podnesene žrtve, no da se već danas, iščitavajući njegov život u ključu naviještene Riječi Božje, može spoznati nešto od toga misterija. Osvrćući se na prvo čitanje, kazao je da je Bog taj koji je činio bolan zahvat za dobrobit Izraela. „U našem slučaju, plašt su nastojali parati oni koji su mislili da su bogovi ovoga vremena, da su gospodari naših sadašnjosti i budućnosti u kojima nema mjesta za Boga. Po njihovom nalogu, nadbiskup Stepinac morao je silom zakona otići iz nadbiskupskoga doma, izvan Zagreba, najprije u lepoglavski zatvor, a onda i u zatočeništvo u svoj Krašić“, rekao je dodavši da su komunističke vlasti nastojale, ne samo razderati njegov plašt, nego ga onda i uništiti do smrti.

„Velika je simbolika plašta jer on od starine simbolizira osobu i njezina prava. Stepincu su oduzeli prava i u svakom ga pogledu nastojali učiniti strašilom, neprijateljem, narodnom rugobom. A on je svakoga dana sve više blistao u svome dostojanstvu“, istaknuo je propovjednik te ustvrdio da se u Stepinčevom dostojanstvu vidjelo dostojanstvo čitavoga napaćenog naroda.

Govoreći o Krašiću kao mjestu života i umiranja bl. Alojzija Stepinca, rekao je da se najveća otajstva događaju upravo na mjestima koja nisu predvidljiva. „Mnogi misle da će Boga susresti na velikim pozornicama, u svečanim dvoranama, u prvim redovima, na velikim i malim ekranima… A često je upravo suprotno – Bog čovjeku redovito progovara na najskrivenijem mjestu, mjestu na kojem nema reflektora ni zvučnika ni mikrofona. To je mjesto čovjekove savjesti“, naglasio je.

Potom je rekao da se ne može štovati bl. Stepinca, a u isto vrijeme ići protiv svojih korijena. „Zato svaka privlačnost svijeta koji nastoji odrezati čovjeka od njegovih korijena na način da se prema njima stvara odbojnost i nesnošljivost, nije i ne može biti u Božjem naumu“, istaknuo je osvrnuvši se potom i na mnoge koji su iselili iz Hrvatske, a nisu pronašli svoj mir.

„Nismo ovamo došli da bismo još jednom zatočili Stepinca u Krašiću pa da bi se njegov život pretvorio u neki narodni mit koji ponavljamo samo kako bismo slavili svoju mučeničku povijest. Blaženi Stepinac je živ među nama. Zagovara nas kod Gospodina na posve drugačiji i na još snažniji način. Prepustimo se njegovu zagovoru da čujemo što nam Bog progovara u našoj savjesti“, potaknuo je prisutne povezujući to prepuštanje s naviještenim evanđeoskim ulomkom.

„Svaki vjernik znade da se Božji zahvati u njegovu životu ne događaju dok je u udobnosti naslonjača. Čovjek Boga traži najčešće u patnji, a Bog ga nerijetko ozdravlja patnjom i trpljenjem. Bog čini to najmanje na način kako drugi očekuju. Bog ozdravlja kako želi, a u evanđeoskom izvještaju Isus je izliječio čovjeka doslovno dajući sebe samoga – svojim dodirom i svojom slinom“, ustvrdio je biskup Milovan.

Potom je govorio o aktualnoj društvenoj i svjetskoj situaciji rekavši da se često svi pitaju je li moguće da je sve upravo tako kako je. „Ljudskosti nam nedostaje. Sniva se danas da će se naš oporavak dogoditi bez čovjeka. Neki više povjerenja imaju u umjetnu inteligenciju nego u ljude“, primijetio je te naglasio da je danas svima potreban čovjek. „Tko god želi vidjeti kako treba živjeti, neka pročita kako je u najvećoj patnji živio Krašić s bl. Stepincem. Molili su zajedno, smijali se zajedno, plakali su zajedno, tješili se“, rekao je i dodao da svaki čovjek ima svoj put posvećenja.

Biskup Milovan zatim je govorio o povezanosti Istre s nadbiskupom Stepincem i njegovim zaslugama za taj kraj, kao i o povezanosti bl. Alojzija i mučenika bl. Miroslava Bulešića, kojemu je upravo nadbiskup Stepinac omogućio studij u Rimu. „Obojica su dali svoje živote za spasenje duša i danas nas zagovaraju pred Bogom. Možemo najsavršenijim uređajima mjeriti kvalitetu života u našoj domovini, no nikada nećemo moći izmjeriti koliko su nas naši mučenici svojim zagovorom održali kao pojedince i kao narod“, istaknuo je.

Kazao je potom da mlade danas treba odgajati za ljepotu života u različitim pozivima, i bračnom, svećeničkom i Bogu posvećenom. „Ali moramo ih odgajati za križ koji svaki od tih poziva nosi. No, ne na način da ih plašimo križem, nego da im jamčimo da će Krist uvijek biti s nama, pogotovo u patnji. Takvi mladi, u vjeri i zdravom domoljublju izgrađeni, nosit će budućnost. U takve mlade je ulagao i nadbiskup Stepinac“, ustvrdio je propovjednik.

„Otvorimo se novim životima u našim obiteljima i zaštiti dostojanstva naših starijih. Otvorimo se promicanju dobra, čestitosti, pravednosti u našim obiteljima, selima, gradovima i čitavoj domovini. Otvorimo svoje živote Božjim zahvatima da bismo uvijek mogli zajedno sa Stepincem reći: Budi volja Tvoja! I priđimo danas našem blaženiku kao što mu je nekoliko sati prije smrti prišao suprug njegove najstarije sestre i, kad je vidio koliko pati, gorko se rasplakao. No, umirući svetac tada mu je rekao nezaboravnu riječ. Te riječi neka budu i nama danas utjeha pred svim našim izazovima, prošnjama i molbama koje smo donijeli pred našega blaženika: ‘Sve bu dobro’ – reče kardinal – ‘samo se ne bojati, nego moliti’“, zaključio je homiliju biskup Milovan.

Liturgijsko pjevanje prevodio je zbor Župe sv. Martina biskupa u Dugom Selu, a nakon euharistijskoga slavlja, zajedništvo je nastavljeno uz okrjepu.