Kratki životopisi šestero novih časnih slugu Božjih

O. Miguel Costa y Llobera (1854. – 1922.)

Miguel Costa y Llobera rođen je u plemićkoj obitelji na španjolskom otoku Mallorci 1854. Isprva je poslušao očevu želju i studirao pravo na Sveučilištu u Barceloni. Nakon što je doživio duhovnu krizu koja ga je ostavila s dubokim osjećajem nezadovoljstva, Costa y Llobera je shvatio da ga Bog poziva u svećeništvo. Unatoč protivljenju obitelji, preselio se u Rim gdje je 1888. zaređen za svećenika. S doktoratom iz teologije na Papinskom sveučilištu Gregoriana, o. Costa y Llobera postao je profesor sakralne arheologije i povijesti književnosti u sjemeništu Palma de Mallorca. Španjolski svećenik stekao je i reputaciju velikog pjesnika.

Ljudi su ga poznavali kao „vrlo pobožnog i učenog čovjeka“. Sveti papa Pio X. imenovao ga je 1909. pontifikalnim kanonikom katedrale u Palma de Mallorci. Costa y Llobera umro je za propovjedaonicom karmelske crkve na Mallorci 16. listopada 1922., propovijedajući povodom obilježavanja 300. obljetnice kanonizacije sv. Terezije Avilske.

O. Gaetano Francesco Mauro (1888. – 1969.)

O. Gaetano Francesco Mauro osnovao je udrugu katehista u Kalabriji u južnoj Italiji 1925. godine kao skupinu svećenika i laika posvećenih podučavanju vjeronauka poljoprivrednicima i drugima koji žive u udaljenim područjima. Ovaj biskupijski svećenik također je obnovio nekadašnji samostan sv. Franje Paolskoga u gradu Montalto Uffugo. Ondje je 1928. počeo živjeti zajedno s nekim od članova svoje Redovničke udruge ruralnih oratorija (A.R.D.O.R.). Prije osnivanja udruge, Mauro je služio kao vojni kapelan u Prvome svjetskom ratu i bio zatvoren u Austriji, gdje je obolio od tuberkuloze. Na temelju njegovih dnevnika, predmnijeva se da je patio od nekog oblika depresije, s osjećajima tjeskobe, nedostatnosti i očajnosti koji su se pojačali u posljednjim godinama njegova života. Preminuo je 31. prosinca 1969. u Montalto Uffugu, u 81. godini života.

O. Giovanni Barra (1914. – 1975.)

Kao dijecezanski svećenik u sjeverozapadnoj regiji Pijemont u Italiji, o. Giovanni Barra bio je traženi propovjednik, pisac i novinar koji je otvorio i dom za duhovne vježbe „Casa Alpina“ u Alpama, gdje su se mladi i obitelji ljetima okupljali na molitvu. Barra je služio i kao rektor Sjemeništa za zvanja odraslih u Torinu i posebno se posvetio pružanju duhovnog vodstva i formaciji sjemeništaraca. Umro je u dobi od 61 godine, nakon jedne operacije u siječnju 1975. Barra je u svojoj duhovnoj oporuci napisao: „Kad pogledam unatrag, osjećam val radosti i zahvalnosti koji se diže iz srca. Ja sam svećenik uistinu sretan u svom svećeništvu.“

O.Vicente López de Uralde Lazcano (1894. – 1990.)

O. Vicente López de Uralde Lazcano bio je španjolski svećenik, omiljeni učitelj i traženi ispovjednik, poznat po svojoj marijanskoj pobožnosti. Nakon što je položio zavjete u Družbi Marijinoj, López de Uralde proveo je 62 godine kao učitelj i kapelan na koledžu sv. Filipa Nerija u Cádizu, u Španjolskoj. Kad su školu u kojoj je predavao tijekom Španjolskoga građanskog rata, zauzeli vojnici, López de Uralde brzo je pokušao zaštititi svoje učenike i spasiti Euharistiju. Nakon što je u dobi od 70 godina otišao u mirovinu, López de Uralde posvetio je više vremena slušanju ispovijedi. Preminuo je u 96. godini života, 15. rujna 1990. godine.

S. M. Margherita Diomira (1672. – 1677.)

Kontemplativna redovnica iz 17. stoljeća, s. M. Margherita Diomira bila je poznata po izvanrednim duhovnim darovima. Nakon što je 1672. u Firenzi ušla u samostan sestara utemeljenih u ljubavi (Suore Stabilite nella Carità), s. Margherita Diomira primila je vizije, proročanstva, duhovne ekstaze, sposobnost čitanja srca i mistično sudjelovanje u Kristovoj muci, uključujući primanje stigmi.

Njezin ispovjednik, otac Domenico Baldi, zahtijevao je od s. Margherite da iz poslušnosti opiše sva svoja mistična iskustva, dodijelivši drugoj redovnici da prepiše cijeli izvještaj. S. Margherita je također proživjela teško razdoblje duhovne suhoće koje je prevladano na Badnjak 1676. Umrla je sljedeće godine u dobi od 26 godina, od istrošenosti, prinijevši se kao žrtva ljubavi Gospodinu.

Bertilla Antoniazzi (1944. – 1964.)

Od svoje 9. godine Bertilla Antoniazzi je često odlazila u bolnicu nakon što je patila od reumatske groznice koja joj je oštetila srce i učinila je doživotno osobom s invaliditetom. Mlada djevojka iz sjeverne Italije s vremenom je shvatila da je njezina životna misija „utješiti one koji pate i približiti grešnike Bogu“. Bertilla je počela često izmjenjivati pisma s drugim bolesnim ženama i djevojkama i ponudila svoju patnju za spasenje duša, povjerivši se Gospi od Monte Berica, marijanskoj pobožnosti u svom rodnom gradu Vicenzi u Italiji.

Godinu dana prije preminuća u dobi od 20 godina, Antoniazzi je 1963. hodočastila u Lurd. Ondje je od Blažene Djevice Marije, umjesto ozdravljenja, tražila dar svetosti jer joj se stanje pogoršalo s plućnim edemom i bolešću srčanih zalistaka. Njezina je svetost nadahnjivala mnoge ljude, kako za života, tako i nakon njezine smrti 22. listopada 1964. godine.