Misu je predslavio u zajedništvu s generalnim vikarom Sisačke biskupije Ivicom Mađerom, prepoštom Stolnog Kaptola Markom Cvitkušićem, kanonicima Stolnog kaptola sv. Križa, katedralnim župnikom Markom Karačom i više svećenika. Uz okupljene župljane slavlju je nazočilo i četvero sisačkih sjemeništaraca, a animirao ga je Katedralni zbor. 

Na početku propovijedi preč. Pavlaković poručio je kako tom euharistijom vjernici Gospodinu žele reći hvala za mnoga dobročinstva kojima ih svakodnevno obasipa. Također, istaknuo je i kako je potrebno zahvaljivati za Križ i križeve; za križ po kojemu nas je Gospodin Isus otkupio i u kojemu i svi naši križevi nalaze svoj smisao.

„Kad krenemo na put vjere, osjetimo se prije ili kasnije obeshrabreni, obuzme nas malodušje ili sumnja, baš poput Izraelaca u pustinji. Nađemo se u situaciji da nam putovanje postane teško i ne možemo ga izdržati, a iz našega srca počnu izvirati optužbe i mrmljanje. U napasti smo da krivnju za svoje teškoće prebacimo na druge, da govorimo protiv nekoga, poput ljudi koji su govorili protiv Boga i protiv Mojsija. Često se u nama rodi osjećaj bolesti od učinjenog, zbog preuzete obveze koja nas je umorila, zbog stvari koje smo toliko puta slušali, zbog radnji koje ponavljamo, baš kao što u pustinji nisu mogli više jesti istu hranu. U takvoj pustinji osjećaja nije lako živjeti, jer se stvara suhoća duha, nije moguće vratiti se na staro, a i ono novo se čini teškim, neizvjesnim i teško podnošljivim. U činu i ponašanju Izraelaca u pustinji prepoznajemo i čine i govor vlastitoga srca, vlastite nutrine“, rekao je preč. Pavlaković. 

„Izraelci su se susreli sa zmijama u životu, čiji je ugriz bio smrtonosan. Nestrpljivi su i lutaju po divljini. Žedni su i gladni. Čak i ako im se nije svidio život koji su nekad imali u Egiptu, to je bio njihov život. Sve im je bilo poznato i žele se vratiti na ono što je nekad bilo. Žale se da nemaju hrane, a zatim kažu da mrze tu bijednu hranu koju nemaju! Čini se da se ne radi toliko o onome što se oko njih događa, već o onome što se događa u njima. Želudac im je možda prazan, ali u njihovim srcima i u životu ima otrova. Svi mi, dragi vjernici, prolazimo kroz slična iskustva. Ponekad zmije našeg života udaraju i grizu kad se najmanje nadamo i potpuno nas iznenade. Ponekad u životu lutamo mjestima gdje su zmije, unatoč najboljim namjerama. Nismo odabrali to mjesto, nismo zaslužili niti učinili bilo što da nas zmija ugrize, ali smo osjetili njezin ugriz. Drugi put se radilo o nečemu što smo sami učinili ili rekli, a bio je naš ugriz koji smo mi nanijeli drugome“, dodao je propovjednik. 

Preč. Pavlaković se zatim zapitao koji su to dijelovi našega života, puni zmija te koje zmije grizu. „Mojsije se doista moli Gospodinu za narod. Što Bog čini? Bog ne uklanja zmije od naroda. On ne nudi čarobno rješenje niti pruža čarobni štapić. Moramo se suočiti sa svojim zmijama i nositi se s tim mjestima u svom životu. Bog nije uklonio zmije niti ih je spriječio da grizu. Umjesto toga, poslao je drugu zmiju. Bog govori Mojsiju: Napravi zmiju i stavi je na stup: tko god bude ujeden, ostat će na životu ako je pogleda. Bog je ponudio protuotrov zmijskim ugrizima života. Čudno, zmija koja grize i ubija postaje ujedno zmija koja liječi i daje život. Je li to moguće? Odakle dolazi protuotrov za liječenje ugriza zmija? Dolazi iz zmijskog otrova. Što je s imunizacijom koja štiti od bolesti, o čemu je svih ovih mjeseci i posljednjih godina u cijelom svijetu riječ? Dolazi od istog virusa koji uzrokuje bolest.

„Sjetimo se i Isusovih riječi: Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga, a tko izgubi život svoj poradi mene, naći će ga (Mt 16,25). Križ koji ubija je ujedno i drvo života. Prazni grob uskrsnuća već je skriven u raspeću. Svaki grijeh, pogrešan korak ili pogrešan izbor kao protuotrov ima kajanje. Pomirenje je lijek zasađen u našim narušenim odnosima. Vječni život nalazi se u Sinu Čovječjem uzdignutom na križu (Iv 3,14). Kakva god bila ta mjesta zmija našega života danas, evanđeosko obećanje glasi da postoji protuotrov za otrov, ozdravljenje za svaki ugriz, život za svaku smrt. Ima nade usred očaja, oprosta usred grijeha, pomirenja usred slomljenosti, snage usred slabosti, svjetla usred tame“, rekao je propovjednik te zaključio kako je taj lijek u svakome i kako nema nikoga tko taj lijek ne nosi u sebi. 

Na kraju slavlja sve okupljene pozdravio je župnik Karača, zahvalivši i predvoditelju slavlja na dolasku. Proslavi je prethodila trodnevna duhovna obnova od 11. do 14. rujna koju su predvodili ovogodišnji mladomisnici Damir Vrbešić, Ivan Sandrin i Frano Bijelić, izvijestio je Ured za odnose s javnošću Sisačke biskupije.