Sudjelovali su i generalni vikar don Marko Medo, biskupski vikari don Slavko Rajič i vlč. Frane Musić, župnik župe sv. Franje Ksaverskog fra Ivo Paponja, TOR, gvardijan samostana sv. Franje Ksaverskog i tajnik Provincije fra Zvonimir Brusač, TOR te vojni i policijski kapelani iz Zagreba.

Ove godine na križnome putu sudjelovali su pripadnici Počasno zaštitne bojne, kadeti Hrvatskog vojnog učilišta, polaznici Policijske akademije, hrvatski branitelji, vatrogasci, djelatnici Hrvatskog Crvenog križa i Civilne zaštite, pripadnici povjesnih postrojbi: Samoborska narodna garda, Požeška gradska straža, Turopoljski banderij, Povijesna postrojba ban Gašpar Alapić, Povijesna postrojba Ivanić-Grad-10. satnija Ivanić, Žumberački uskoci, Krapinski ilirci, Keglevićeva straža – Kostel te Bjelovarski graničari husari 1756.

Nakon okupljanja ispred zgrade Vojnog ordinarijata, svi su se u procesiji za križem uputili prema Ksaverskoj kalvariji ispred župne crkve sv. Franje Ksaverskog gdje se s početkom u 16 sati molila pobožnost križnog puta. U pobožnosti su sudjelovali i brojni drugi vjernici, među kojima i državni tajnik Ministarstva hrvatskih branitelja Špiro Janović.

Na postajama križnoga puta prigodne tekstove čitali su polaznici Policijske akademije, kadeti Hrvatskog vojnog učilišta, hrvatski vatrogasci i djelatnici Crvenog križa, dok su molitve izgovarali vojni ordinarij te vojni i policijski kapelani. Za molitvu je ove godine izabran „Križni put oca i majke“, kojeg je priredila Splitsko-makarska nadbiskupija. Nakon četrnaeste postaje križnog puta, prigodnu propovijed izgovorio je biskup Jure Bogdan.

„Svaki put iznova, potresno je slušati izvještaj o Kristovoj muci. Gotovo pa savršen scenarij okrutnosti: zatajenje i izdaja od najbližih, najvjernijih, pažljivo odabranih, nepravedna osuda, udarci, pljuvanje i pogrde, bičevanje i trnova kruna, oštri čavli i udarci čekića, koplje koje zaustavlja posljednji dah i izazivlje krikove koji paraju nebesa.“

„Ali Isusov križni put“, istaknuo je biskup Bogdan, „nije rekvijem, nego je veličanstvena simfonija, suzvučje svemoćne Božje ljubavi, hvalospjev životu koji se ostvaruju po uskrsnuću. Otisak popljuvanoga i krvavoga lica na Veronikinu rupcu ostaje najljepši portret, sveta slika kao zalog čovječanstvu do kraja vjekova. Jer se ‘Njegovom modricom izliječismo’ (usp. 1 Pt 2, 24) od svoga bezakonja. Iz probodena boka onoga koji ‘prezren bješe, odbačen od ljudi, čovjek boli vičan patnjama, od koga svatko lice otklanja’ (Iz 53, 3), navire rijeka milosti koja struji u život vječni. Riječi oproštenja i molitva Ocu za oprost krivcima za osudu kojom je ‘među zlikovce ubrojen’, i sramotnu smrt između dvojice razbojnika, vrhunac su ljubavi.“

Biskup je u propovijedi istaknuo kako smisao Isusova križa nije u prvome redu bol i trpljenje nego očitovanje Božje sebedarne ljubavi koja se daje do kraja. „U otajstvu Kristova križa otrkiva se i proslavljuje Trojstvena ljubav. Po nesebičnome darivanju božanske ljubavi i po našoj zahvalnosti u vjeri i ‘nama pade udio’ zajedništva s Onim ‘koji je naše bolesti ponio, naše boli uzeo na se.’ (usp. Iz 53, 4) (…) Svaka od četrnaest postaja Križnoga puta, iako u različitim etapama hoda prema cilju, obilježena je istim smislom. U svakoj se kao moto razaznaje hvalospjev ljubavi, Božjoj ljubavi prema čovjeku, koja ne poznaje granice i nezaustavljivo nadilazi sve prepreke i zamke koje čovjek može postaviti. Neke od postaja svjedoče i o ljudskoj ljubavi i sućuti: Marijina majčinska ljubav… Veronikina ganutljiva gesta brisanja krvavoga lica, Šimunovo prisilno pomaganje Isusu da nosi križ… Ljubljeni učenik i žene koje su pratile Isusa i stajale podno Njegova križa, skidanje s križa i iskazivanje posljednje počasti svetomu Njegovu tijelu i ukop.“

„Križni put je mjesto susreta Boga i čovjeka, božanske svemoćne ljubavi i čovjekova odgovora u vjeri ljubavlju natopljenoj. Nikakvo beznađe ni neutješna žalost nemaju dioništva u Kristovoj muci. Potrebno je razumjeti otajstvo križa, ali ne snagom razuma ni preuzetna umovanja, nego srcem i ljubavlju. Bez razumijevanja križa teško ćemo razumjeti, a još teže prihvatiti svoje križeve. (…) Naši križevi nikada ne bi smjeli biti križevi koji se nose mimo Isusova križa. U suprotnome, križevi mimo Isusova križa pretvaraju se u nepodnošljivo mučenje i očaj bez utjehe.“

Biskup Bogdan podsjetio je na riječi pape Franje: „Uskrsnuće se ne može shvatiti bez križa. Na križu se nalazi povijest svijeta: milost i grijeh, milosrđe i pokajanje, dobro i zlo, vrijeme i vječnost. Međutim, logika križa nije u prvome redu logika boli i smrti, nego ljubavi i sebedarja koje donosi život… Toliko muškaraca i žena, toliko nas po svojim patnjama, napuštenosti i teškim problemima dijeli ovaj put. On nas je pretekao. Jer On je prošao put križa, jer On je umro – i svatko od nas može reći ‘za mene je umro’ – a upravo zato što je uskrsnuo i pobijedio smrt, i imamo nadu“.

Na kraju propovijedi biskup je istaknuo kako je „pobožnost Križnoga puta milosni dar kojim osnažujemo i učrvršćujemo vjeru… Dopustimo da nas ovih svetih i milosnih dana, u svim našim djelovanjima, traženjima i zauzimanju za dobro, prosvjetljuje svjetlo Božje ljubavi i božanskoga milosrđa, da možemo radosni proslaviti svetkovinu Isusova uskrsnuća, komu s Ocem i Duhom Svetim slava u vijeke vjekova! Amen!“

Biskup je iskoristio prigodu i čestitao svima koji na svetkovinu sv. Josipa slave imendan.