Križni put počeo je u Poljicama u 9 sati u župnoj crkvi sv. Ivana Krstitelja, pjevanjem himne „Gospode, trebam Te!“ koju su započeli članovi molitvene zajednice „Novo srce“ iz Slavonskog Broda: Marko, Vedran i Karolina Rubil te Marija Čuljak.

Više od tisuću hodočasnika u crkvi i one izvan crkve, među kojima je bio i hvarski biskup Ranko Vidović, kao i brojni svećenici s otoka Hvara, Brača i Visa, pozdravili su župnik i generalni vikar don Stanko Jerčić, kao domaćin, te dekan Hvarskog dekanata i župnik Hvara don Toni Plenković. On je predvodio ovaj križni put od prve do zadnje postaje, upućujući  hodočasnicima, između ostaloga, snažne duhovne misli i važne povijesne podatke. Uz njega su stalno bili i pjevanje predvodili članovi spomenute molitvene zajednice.

Kad su došli u Jelsu, u župnoj crkvi imali su četrnaestu postaju, te je uslijedio polusatni odmor, a potom misa koju je predvodio biskup Vidović, uz koncelebraciju dvadesetak svećenika, među kojima su bili generalni vikar i župnik Jelse don Stanko Jerčić, brački dekan i župnik Supetra don Ivica Huljev te viški dekan i župnik don Milan Šarić.

Biskup je u propovijedi spomenuo kako se na misi nakon prošlogodišnjeg križnog puta na Braču razmišljalo o postajama tog puta. Rečeno je kako bi „trebalo uvesti barem još dvije postaje koje bi davale potpuni i pravi smisao križnom putu. Prva bi trebala biti postaja Isusove agonije ili predanja Ocu u Getsemanskom vrtu gdje je Isus u sebi sabrao sve patnje, grijehe, slabosti, jade i nevolje svega svijeta od postanka do svršetka. Znojio se krvavim znojem i proživljavao muku svih nas, pojasnio je biskup Vidović i nadodao: „Razmišljali smo na Braču i o tome kako bi bilo dobro dodati i šesnaestu postaju, a to je Uskrsnuće. Sv. Pavao lijepo kaže: Da Krist nije uskrsnuo, braćo moja, uzaludna bi bila naša vjera. Ma ne samo vjera, uzaludan bi bio sav naš život. To je, doista, tako“, rekao je biskup.

„Ove godine želio bih u razmišljanju napraviti jedan korak naprijed, želio bih da i mi u sebi, u svom srcu, duši i pameti napravimo jedan korak naprijed. Na početku mise rekao sam da je sv. misa, Euharistija, vrhunac križnog puta. U Lurdu se 2008. godine, kada se slavila 150. obljetnica ukazanja Gospe, pojavio jedan križni put jedne francuske kiparice. Križni put isklesan je u bijelom kamenu, dijelom skulpture, dijelom reljefi. Ima  sedamnaest postaja. Uz uobičajenih četrnaest, petnaesta je tišina Velike subote; Marija u potpunosti predana u volju Očevu, o čemu svjedoči jedan snop svjetla koji je s Neba prožima, čeka uskrsnuće svoga Sina. Šesnaesta postaja je postaja Uskrsnuća. Sedamnaesta je Emaus, kad su  Kleofa i, vjerojatno, njegov sin, prepoznali Isusa u lomljenju kruha. Uskrsno je jutro, žene su već bile na grobu. Našle su prazan grob.  Javljaju učenicima da Njega nema, nisu ga vidjele. Petar i Ivan trče i ulaze u prazan grob. Njega nema. Ubrus smotan na jednom mjestu, a Njega nema”.

“Ivan za sebe svjedoči da je ušao, vidio i povjerovao. Ali ga nisu vidjeli. Vraćaju se nazad i govore o tome ostalim učenicima. U tom trenutku Kleofa, koji je spadao u širi krug Isusovih učenika, i onaj drugi, vjerojatno sin, prijatelj ili mještanin, pogođeni s takvim vijestima, upadaju u beznađe, uzimaju svoje stvari i odlaze, puna ima je kapa svega toga. Ne znaju što činiti nakon ovakvog promašaja. Putem razgovaraju o tome što se dogodilo. Iznenada im se pridruži Isus kojega nisu prepoznali, jer, to je ‘bilo uskraćeno njihovim očima’. Njihovo beznađe je toliko da ga nisu prepoznali. Isus ih pita: ‘Što to putem pretresate’? A oni mu odogovaraju: ‘Pa, zar si ti jedini stranac koji ne zna što se ovih dana dogodilo u Jeruzalem’. ‘Što to?’ ‘Ono s Isusom Nazarećaninom’? ‘Pa, što?’ ‘Bio je silan na riječima i na djelima. Već su ga skoro priznali i naši učitelji Zakona. Skoro je bila podjela među njima. Ali ga konačno uhitiše, ubiše i pokopaše. Ovo je već treći dan kako se to dogodilo. Zanimljivo, i neke naše žene jutros su bile na grobu, ali, rekoše, da je grob prazan i da Njega ne vidješe“, naveo je biskup.

“Njihovo stanje izražava ova rečenica: ,A mi se nadasmo da je on Onaj koji će spasiti ovaj narod.’ ‘A mi se nadasmo!’ Znači, od toga nema ništa. Jedno teško beznađe. Toliko beznađe da oni odlaze iz Jeruzalema. Stoga im Isus počne tumačiti Pisma; što sve ima o Njemu u Sv. pismu. Tad se u njima počinje nešto događati. Ali, oni ne znaju što se događa. I kad su došli do Emausa Isus kao da će dalje. U tom trenutku u njima se događa promjena stanja te Isusa nagovaraju da ostane s njima. ,Prenoći s nama, pa sutra idi’. I Isus uđe u njihovu kuću. Za obiteljskim stolom razlomi kruh. Dade ima ga, a njima se otvoriše oči i prepoznaše ga“, kazao je biskup Vidović.

„Isusovo tumačenje Svetog pisma i lomljenje kruha bila je, ustvari prva sveta misa, prva euharistija koja se dogodila, koju je Isus slavio s dvojicom učenika za obiteljskim stolom. Potom Isus iščeznu, a oni skočiše i rekoše: Nije li u nama srce gorjelo dok nam je putem govorio, dok nam je tumačio Pisma? Evo snage Riječi Božje. Snagom svoje Riječi On u nama želi raspiriti onu žeravicu koju je položio u nas u trenutku našega krštenja. Jedna predivna vatra tada je planula. Nekada je gorjela, ali je zgasnula, pretvorila se u žeravicu”.

“Zatrpana pepelom naših jada i naše nemoći. Svaki put kad se naviješta Riječ Božja, ona ima moć rasprši taj pepeo, taj prah, ogoliti žeravicu  i raspiriti je u plamen Ljubavi Božje, plamen čežnje u našim srcima da Ga možemo prepoznati u lomljenju kruha. Da možemo Njega prepoznati, živoga i  uskrsloga Gospodina. I to otvorenih očiju i otvorena srca. Da možemo na pričest pristupiti sa živom, žarkom vjerom“, rekao je biskup napominjući kako često nedolično idemo na svetu pričest tako što hostiju svatko „čapa“ na svoj način. Pri tom ne mislimo da se u tom trenutku susrećemo s Njim, Uskrslim, kojega primamo u svoje srce i dušu“, zaključio je biskup Vidović.

Na kraju misnog slavlja generalni vikar Hvarske biskupije i župnik Jelse don Stanko Jerčić rekao je da se „kao domaćin osjećam obveznim i s radošću zahvaliti svima Vama koji ste se uključili u ovaj križni put, zahvaliti Gospodinu koji nam je dao ovako lijepo vrijeme, don Tonetu koji je organizator svega, i to dobar organizator, iako ponekad malo bockari, a i tu je dobar. Zahvaljujem i svima iz Jelse i Poljica za sve ono što su učinili da ovaj križni put bude ovako veličanstven. Drago mi je što se don Toni na groblju Gradina u molitvama spomenuo  pokojnih svećenika Hvarske biskupije. Žao mi je što tada nisam uza se imao svoj sonet koji sam im već 2013. godine napisao i posvetio te sve do danas s dvije strofe dopunio“, rekao je don Stanko i pročitao taj sonet pod naslovom „Odlaze misnici“.

U misnom slavlju liturgijsko pjevanje predvodili su poznati jelšanski mješoviti župni zbor „Svete Cecilije“ pod ravnanjem i orguljaškom pratnjom biskupijskog povjerenika za liturgijsku glazbu maestra Slavka Reljića te članovi molitvene zajednice „Novo srce“ iz Slavonskog Broda. Oni su ovogodišnji križni put Hvarske biskupije završili na kraju misnog slavlja opetovanim pjevanjem ovogodišnje himne „Gospodine, trebam Te“. Nakon toga dodatno su otpjevali i pjesmu „Mi želimo uzdić’ Isusa“. Potom je uslijedilo druženje i večera ispred župne crkve i na Trgu Križonoše.

FOTO Križni put Hvarske biskupije – od Poljica do Jelse u znaku nade i zajedništva