Mašina je dio skupine slugu Božjih Zadarske nadbiskupije za koje je pokrenut postupak kauze. Križni put započeo je u župnoj crkvi sv. Lovre u Kalima, nastavljen je hodom kroz prirodu dugim pet i pol kilometara, a završio je kod rodne kuće Mašine u središtu Preka.

Tijekom pobožnosti razmatran je prigodni tekst iz knjižice koju je priredio nadbiskup Zgrablić pod naslovom „Križni put trostruke ljubavi u svjedočanstvu Sluge Božjega Ive Mašine“, s poticajem da se, po primjeru Mašine, produbi vjera oslonjena na Boga, osjetljivost za čovjeka i odgovornost prema domovini. Razmatranja i molitvene nakane čitali su predstavnici župa sudionica, a u Preku krizmanici i križari.

Razmatranja Isusova križnog puta mons. Zgrablić prožeo je činjenicama iz života Mašine, pokazavši kako je on nasljedovao Krista u svojim teškim životnim okolnostima, sve do mučeničke smrti u zatvoru u Staroj Gradiški 20. studenoga 1961., gdje je bio mučen, trovan i zadavljen, u 35. godini života. Mašina je bio žrtva komunističkog režima koji ga je progonio zbog javno izražavanih domoljubnih stavova o slobodi hrvatskoga naroda, kao i zbog njegova svjedočanstva vjere kao angažiranoga vjernika laika. Bio je drugooptuženi na političkom procesu Preškoj skupini i osuđen na 15 godina zatvora. Komunističke vlasti uhitile su ga 1957. i onemogućile mu da diplomira započeti studij. Bio je najbolji student povijesti svoje generacije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Nadbiskup Zgrablić rekao je da je sačuvano 988 stranica Dnevnika Ive Mašine, odnosno osam školskih bilježnica rukopisa nejednake veličine i broja stranica. Mašina u Dnevniku nije zapisivao samo kronologiju događaja, nego ponajprije nutarnja promišljanja, ispovijest svoga duhovnog života i savjesti te razmatranja o tome koliko napreduje u bogoljublju i čovjekoljublju. Postavljao je sebi konkretne zadatke što treba učiniti te analizirao kako je živio protekli dan i što je dobro učinio.

Nakon Križnog puta misno slavlje u preškoj župnoj crkvi Gospe od Ružarija predvodio je nadbiskup Zgrablić. Nadbiskup je u propovijedi razmatrao zapis Mašine na njegov 20. rođendan, 21. srpnja 1947., kada je u svoj dnevnik zapisao da će se „penjati neumorno do dragih mu zvijezda slobode, ognjišta i Krista“. Tada je zapisao i da će cijeniti život, jer on vrijedi koliko vrijede njegovi ideali; da neće „sagnuti šiju ni umrijeti“ te da voli život, jer „Život je Vječnost, a vječnost je u Njemu“.

Za Mašinu „penjati se prema zvijezdama znači ne pristati na ravnodušnost i mlakost, ne ostati u prosječnosti, na onome ‘svi tako rade’, ‘svi su takvi’, nego prihvatiti napor, prihvatiti rane i žrtvu kako bi se ostalo vjerno Idealu što na Nebu sjaji“, rekao je mons. Zgrablić.

Ivine zvijezde „nisu nagrada za osobni uspjeh, nego putokaz u životu kojim treba odlučno ići naprijed. Te zvijezde osvajaju se u vjernosti sebi i Bogu. One ne hrane osobnu taštinu, nego savjest i dušu. Zato njegovo penjanje prema zvijezdama nije uspinjanje prema ljudskoj ispraznoj slavi, nego prema smislu života“, poručio je nadbiskup.

Prva zvijezda o kojoj Ivo sanja jest sloboda, ne „politička, shvaćena kao samovolja, nego sloboda savjesti i čovjeka koji ne dopušta da mu istinu određuju strah, ideologija i propaganda; sloboda koja se ne može kupiti povlasticama niti slomiti u tamnici i najokrutnijim batinama, jer je ukorijenjena u čistoj savjesti i ljubavi Kristovoj“, istaknuo je mons. Zgrablić.

Druga zvijezda je, kako je zapisao, „toplina i ljubav vlastitog ognjišta“. „U vremenu kada su mnogi domovi zbog komunističke bezbožne ideologije bili razarani, mnoga obiteljska ognjišta ugašena nasiljem, strahom i torturom i pljačkom, on sanja toplinu i ljubav vlastitog ognjišta kao potvrdu da čovjek nije stvoren za mržnju, nasilje i zlo, nego za zajedništvo, mir i ljubav“, rekao je nadbiskup. Ivino obiteljsko ognjište ljubavi, sigurnosti i odgovornosti uči „za drugoga potpuno živjeti, ispravno slušajući savjest i Boga, praštati, prihvaćati drugoga i ostajati vjeran ljubavi do kraja“.

„Treća zvijezda o kojoj Ivo sanja jest raspeto tužno lice Krista. Raspeti Krist daje smisao slobodi i ljubavi, ognjištu i domu. Kristovo izranjeno lice postaje mjerilo vlastite slobode, mjesto u kojem duša nalazi mir, svoje ognjište“, rekao je nadbiskup.

Naglasio je da Mašina te riječi ne piše živeći „u sigurnosti i miru svoje sobe, nego nakon što je već prošao kroz teško iskustvo Bleiburga i Križnog puta svoga naroda, na kojem su stotine tisuća nevinih ljudi izgubile život; Križnog puta na kojem je i njegov život bio u opasnosti. Osjetio je bol zbog brata kojemu se tu gubi trag, gledao je kako bezbožna ideologija pokušava izbrisati svaki spomen na Krista i Crkvu“.

Zato riječi Mašine imaju težinu, „jer nisu plod mladenačke mašte i naivnosti, nego duhovnog sazrijevanja u boli i vjernosti idealima usred križa i patnje, odluka donesena u slobodi i odlučna volja“, poručio je predvoditelj slavlja.

„Ivo nije doživio sve što je želio, ali je otkrio bez čega ne želi i ne može živjeti: slobodu, ljubav i Krista. Kad se to pronađe, sve ostalo prestaje biti nužno. Zato kod njega ‘imati’ ne označava posjedovanje, nego pripadnost: ne govori o stvarima koje drži u rukama, nego o Istini, slobodi i Kristu u kojem čvrsto stoji. Njegove ‘zvijezde’ – sloboda savjesti, ljubav i toplina ognjišta, lice raspetog Krista – svjetlo su koje nam omogućuje sigurne korake. Tko slijedi te zvijezde, ima sigurnost da je na ispravnom putu“, poručio je mons. Zgrablić.

Mašina je zapisao i da će kao putnik „nositi sa sobom sav umor i patnju koje sretne na putu“.

„Putnik zna da put nije uvijek ravan, da će biti prašine, žuljeva, rana, krvarenja, žeđi i umora, ali i da cilj daje smisao svakom koraku. Nositi umor i patnju znači prihvatiti ih kada dođu, ne dopustiti da te ogorče, nego ih pretvoriti u dio hoda prema zvijezdama, prema Nebu“, istaknuo je nadbiskup. Poruka da će „pasti prije nego što sagne šiju“ nije znak Ivine tvrdoglavosti, nego savjesti; ne prkosa, nego granice koju kao kršćanin ne želi prijeći, rekao je nadbiskup.

Istaknuo je da su riječi Mašine i danas izazovne, jer čovjek često gubi „istinu zbog komfora, poziva ga se na prilagodbu i očekuje mučeništvo savjesti“.

„Zato je i danas snažna poruka Mašine kako sloboda počinje u nutrini, patnja ne mora postati mržnja i da život vrijedi koliko vrijede naši ideali“, poručio je mons. Zgrablić.

Porukom „Život je Vječnost, a vječnost je u Njemu“ Ivo „preokreće uobičajenu ljudsku računicu vremena. Za većinu ljudi život je ono između rođenja i smrti, a vječnost dolazi poslije; kod njega je život već sada uronjen u Vječnost, u Boga, jer pripadnost Kristu mijenja mjeru trajanja života. Čovjek ne postaje vječan tek kad umre, nego kad počne živjeti u zajedništvu s Bogom koji je Vječnost i koju smrt ne može prekinuti“, naglasio je nadbiskup, dodavši kako je Ivina smrt pokazala da njegova budućnost nije bila samo zemaljska.

„Ako je život već sada sudjelovanje u vječnosti, onda nijedna vjernost Bogu nije uzaludna“, rekao je mons. Zgrablić. U odluci hoće li naš život biti samo prolazak vremena ili put prema punini ideala, prema Nebu, nadbiskup je potaknuo „živjeti tako da ništa što prolazi ne bude važnije od onoga što zauvijek ostaje; jer ono što živimo u Kristu ne prestaje, nego se očituje u punini“ nakon smrti, poručio je mons. Zgrablić.

Nakon mise mons. Zgrablić, svećenici i nekoliko hodočasnika otišli su na obližnji otočić Školjić, gdje je nadbiskup predvodio molitvu odrješenja za pokojne kod groba Ive Mašine. Posmrtni ostaci Mašine iz zatvorskih zidina u Staroj Gradiški preneseni su u grob na Školjić 24. svibnja 1998., pokraj samostana franjevaca trećoredaca glagoljaša.

FOTO Križni put Zadarske nadbiskupije od Kali do Preka u spomen na Slugu Božjega Ivu Mašinu