Kršćanin je dužan ljubiti svoju domovinu

Misno slavlje za domovinu predvodio je 30. svibnja u crkvi svetog Marka na zagrebačkom Gornjem Gradu zagrebački nadbiskup Josip Bozanić. Misi je bio nazočan predsjednik Republike dr. Franjo Tuđman zajedno s predstavnicima hrvatskoga državnog sabora, hrvatske Vlade i vojnim predstavnicima.

Ovogodišnji Dan državnosti pada na subotu uoči Duhova. Liturgija današnjeg dana vodi nas do dvorane Posljednje večere, gdje su bili okupljeni na molitvi apostoli zajedno s Marijom. Oni su bili u iščekivanju Kristovog obećanja. Tu su apostoli dobili snagu Duha Svetoga, da bi mogli izvršiti poslanje: “Pođite, dakle, i učinite mojim učenicima sve narode, krsteći ih u ime Oca, i Sina i Duha Svetoga, i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio” (Mt 28, 19-20). S tim riječima Krist Gospodin prije nego što je otišao s ovoga svijeta, predao je apostolima zadnju zapovijed, svoj misionarski nalog, i dodao je: “Evo, ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta”.
U apostolima, koji su primili Duha Svetoga na Duhove, već su na stanovit način bili duhovno prisutni svi njihovi nasljednici, svi biskupi i oni, koji su kroz trinaest stoljeća naviještali Evanđelje u hrvatskom narodu. Dan Duhova je dan rođenja vjere i Crkve i za našu hrvatsku zemlju. To je početak navještaja velikih Božjih djela, navještaja koji se već više od tisuću godina vrši i na našem hrvatskom jeziku. To je početak kršćanstva i za život naše nacije, naše povijesti i naše kulture.
Katolička Crkva je donijela hrvatskom narodu Krista. On je ključ za razumijevanje velike i temeljne stvarnosti, koja je čovjek. Papa Ivan Pavao II. kaže da se ne može razumjeti čovjeka bez Krista. Odnosno, čovjek nije u stanju razumjeti sama sebe, dubine svoga bića bez Krista. Čovjek ne može razumjeti što je, niti koje je njegovo pravo dostojanstvo, ni koji je njegov poziv na svijetu, niti zadnji smisao njegova života. Ne može razumjeti sve to bez Krista.
Ključ za razumijevanje čovjeka, kao i povijesti nacija i čovječanstva je Krist. U njemu ljudska povijest postaje povijest spasenja. Bez Krista ne možemo razumjeti ni povijest hrvatskoga naroda. Dobro je postaviti pitanje: “Tko je bio Isus Krist kroz dugu povijest našega naroda za tolike generacije, za sinove i kćeri hrvatske nacije, i to ne samo za one, koji su otvoreno ispovjedili vjeru Crkve, nego i za one, koji su ostali udaljeni od Crkve, i za one, koji su sumnjali, ili su se opirali?”.
Kad bismo odbacili taj ključ, ne bismo mogli razumjeti našu povijest i upali bismo u egzistencijalnu dvoznačnost. Ne možemo razumjeti nas same. Je li moguće razumjeti našu naciju kroz prošlost i sadašnjost bez Krista? Bez njega nije moguće razumjeti ni ovaj naš Zagreb, glavni grad Hrvatske, čija je bogata kulturna baština toliko opečaćena Kristom.
Bez Krista nije moguće razumjeti ni najsvjetliji lik Crkve Božje u Hrvata, kardinala Alojzija Stepinca. Pripremamo se za posjet Svetog Oca Ivana Pavla II, koji će 3. listopada ove godine u hrvatskom nacionalnom marijanskom Svetištu Mariji Bistrici proglasiti blaženim Slugu Božjega Alojzija Stepinca. Ne bismo ni mi danas bili ovo što jesmo, da nije bilo vjere kardinala Stepinca, koji se nije pokolebao ni pred napadima ni s lijeva ni s desna, ni pred zatvorom, ni pred trpljenjem, ni mučeništvom. Ne bismo bili ovo što jesmo da nije bilo njegove herojske nade, i bezgraničnog povjerenja u Boga, koji je gospodar povijesti. Ključ za razumijevanje herojskog lika kardinala Stepinca je Isus Krist, kome je Sluga Božji ostao vjeran do smrti.
Danas, na Dan državnosti, kad Bogu zahvaljujemo za slavnu tisućljetnu povijest hrvatskoga naroda, i za ostvarenje vjekovne želje našega naroda za vlastitom i samostalnom državom, što se je postiglo u ovo vrijeme, na kraju 20. stoljeća i na pragu trećeg tisućljeća, želimo naglasiti kako je pravo rodoljublje i domoljublje krepost, na koju Katolička Crkva stalno potiče vjernike u hrvatskom narodu. U tome nam je pravi učitelj zagrebački nadbiskup kardinal Alojzije Stepinac.
On kaže: “Vaša ljubav prema hrvatskom narodu ne može biti predmet trgovine, nego je moralna dužnost”. Kad, dakle, te dužnosti ne biste vršili, ne biste uopće bili katolici, kao što ni ja ne bih bio katolički biskup, kad ne bih požrtvovno ljubio svoj narod. Kršćanin katolik ne samo da smije, nego mora ljubiti narod, iz kojeg je nikao. To leži već i u samoj čovjekovoj naravi. Kršćanstvo pak ne ruši naravnog zakona, nego ga usavršava i oplemenjuje.
“Ako bih”, kaže kardinal Stepinac, “dakle, rekao da katolik smije ljubiti svoj narod, onda bih premalo rekao. Jer ljubav prema samome sebi ili ljubav prema roditeljima nije samo dozvoljena, nego i zapovjeđena. A narod nije ništa drugo nego velika obitelj. Ljubav, dakle, prema narodu i ljubav prema katoličkoj vjeri ne isključuju se ni najmanje, nego se lijepo popunjuju kao dvije sestre blizanke, koje imaju jednoga te istoga Oca na nebesima. Bog, pak ne može sebi protusloviti. A što je, pitam vas, najveće dobro za pojedinca i za narod? Ono, bez čega mu nema trajne egzistencije. To pak nije ni novac, ni zemlja, ni znanost, ni sila, nego vjera i moral, obraz i poštenje” (Benigar, str. 398-399).
To govori nadbiskup zagrebački Alojzije Stepinac. On zbog takvog svog stava, kako i sam priznaje, nije bio po volji ni režimu do 1945, ni onome od 1945. Ministar prosvjete u studenom 1942. napadajući nadbiskupov stav o modernom rasizmu poručio mu je da se ne miješa u politiku, za koju je nesposoban, te mu savjetovao da ostane pri svojim crkvenim poslovima (vidi: Benigar, str. 416). A oni koji su zauzeli vlast 1945. potjerali su Nadbiskupa u zatvor i zatočeništvo.
Katolička Crkva nalazi temelj i poticaj za promicanje pravog rodoljublja i domoljublja u Evanđelju Isusa Krista. Katekizam Katoličke Crkve kaže: “Svako društvo nadahnjuje svoje prosudbe i ponašanje stanovitim poimanjem čovjeka i njegove sudbine. Bez evanđeoskog svjetla o Bogu i o čovjeku društva lako postaju totalitarna” (2257).
Iskustva naše povijesti, osobito u ovom stoljeću, daju nam tipične primjere takvih nastojanja. Redovito se tada napada Katolička Crkva, ili točnije njezine pastire, odnosno pojedine biskupe da nisu dovoljno za narod, nego da samo govore o pojedincu – čovjeku. To su primjeri iz nacizma i fašizma kada se promicao totalitarizam pomoću apstraktne ideologije nacije. U prvom razdoblju, pak komunizma napadalo se našu Crkvu da je univerzalna, a ne narodna, jer se htjelo odijeliti Katoličku Crkvu u Hrvatskoj od Rima da bi se lakše s njome manipuliralo. Žrtva takvog nastojanja je i nadbiskup Stepinac. Da bi ti isti komunisti od sedamdesetih godina na ovamo napadali istu našu Crkvu da promiče nacionalizam.
Sve to nas poziva da stalno produbljujemo i rasvjetljavamo vrednote i kreposti pravog rodoljublja i domoljublja, da se ne bi dogodilo da postane čovjek ili, ne daj Bože, i veća skupina narodne zajednice, manipulirana pogubnim ideologijama zbog nečistih interesa. Sluga Božji kardinal Alojzije Stepinac poručuje i nama: “Mnogo se, istina je, govori o ljubavi prema narodu. Ali mnogi tako govore o njoj zato, što koristi njihovu džepu. Drugi opet zato, da lakše pokriju razne prljavštine. Treći zato, što su željni slave. No, za uvjerena katolika ljubav prema narodu nije predmet trgovine ni za novac ni za slavu, nego je ona moralna i etička dužnost” (Benigar, str. 397, 398).
Danas smo ovdje u povijesnoj crkvi sv. Marka na Gornjem Gradu da molimo za našu domovinu Hrvatsku i za sve njezine građane, osobito za one koji su dali život za našu Domovinu. Danas smo ovdje da na pragu trećeg tisućljeća molimo za novo svjetlo i novu snagu koja će nas usmjeriti prema novim vremenima i osloboditi naše nove, mlade generacije od onoga što pritišće našu povijest. Molimo da Isus Krist ne prestane biti za sve nas i za naš hrvatski narod otvorena knjiga života za budućnost.