Kršćanski život kao hod prema punom zajedništvu s Bogom

Biblijsko čitanje: “Ali Bog, bogat milosrđem, zbog velike ljubavi kojom nas uzljubi, nas koji bijasmo mrtvi zbog prijestupa, oživi zajedno s Kristom – milošću ste spašeni! – Te nas zajedno s njim uskrisi i posadi na nebesima u Kristu Isusu” (Ef 2,4-6)

1. Nakon što smo razmišljali o eshatološkom cilju našeg života, naime vječnome životu, sada želimo razmišljati o putu koji njemu vodi. Zato ćemo razviti vidik predstavljen u apostolskom pismu “Tertio Millennio Adveniente: “Sav je kršćanski život kao veliko hodočašće prema Očevoj kući, čija se bezuvjetna ljubav prema svakom ljudskom stvorenju svaki dan ponovno otkriva, a posebno prema #!izgubljenom sinu#! (usp. Lk 15,11-32). To hodočašće uključuje nutrinu osobe šireći se zatim u vjerničkoj zajednici da bi dostiglo čitavo čovječanstvo” (br. 49).
2. Stari zavjet pripravlja navještaj te istine preko složene tematike Izlaska. Hod izabranog naroda prema obećanoj zemlji (usp. Izl 6,6) je kao veličanstvena ikona hoda kršćanina prema Očevoj kući. Očito, razlika je bitna: dok je u starom Izlasku oslobođenje bilo usmjereno prema posjedu zemlje, privremenu daru poput svih ljudskih stvarnosti, novi se “Izlazak” sastoji u putovanju prema Očevoj kući, u pogledu konačnosti i vječnosti, koja transcendira povijest ljudi i svemira. Obećana zemlja Starog zavjeta zaista je izgubljena propašću dvaju kraljevstava i babilonskim progonstvom, uslijed čega se razvila ideja o nekom povratku kao novom Izlasku. Ipak taj hod se ne odnosi jedino na neko drugo političko ili zemljopisno ustoličenje, već se otvara “eshatološkom” pogledu koji nagovješćuje punu objavu u Kristu. Upravo u tome smjeru kreću se sveopće slike koje u Izaijinoj knjizi opisuju hod naroda i povijesti prema novom Jeruzalemu, središtu svijeta (usp. Iz 56-66).
3. Novi zavjet naviješta ispunjenje toga velikog očekivanja, označavajući u Kristu Spasitelja svijeta: “A kada dođe punina vremena, odasla Bog Sina svoga: od žene bi rođen, Zakonu podložan da podložnike Zakona otkupi te primimo posinstvo” (Gal 4,4-5). U svjetlu toga navještaja sadašnji je život već u znaku spasenja. Ono se ostvaruje u događaju Isusa iz Nazareta koji dostiže vrhunac u Uskrsu, ali će svoje puno ostvarenje imati u “paruziji”, u konačnom Kristovu dolasku. Prema apostolu Pavlu, taj put spasenja koji povezuje prošlost sa sadašnjošću usmjeravajući je prema budućnosti plod je Božje namisli, usredotočene na Kristovo otajstvo: “Otajstvu svoje volje po dobrohotnom naumu svojem što ga prije u njemu zasnova da se provede punina vremen(: uglaviti u Kristu sve – na nebesima i na zemlji” (Ef 1,9-10; usp. Katekizam Katoličke Crkve, 1042 sl.).
U tome božanskom naumu sadašnjost je vrijeme “već i još ne”, vrijeme već ostvarena spasenja i hoda prema njegovu savršenom ostvarenju: “dok svi ne prispijemo do jedinstva vjere i spoznaje Sina Božjega, do čovjeka savršena, do mjere uzrasta punine Kristove” (Ef 4,13).
4. Rast prema toj savršenosti u Kristu, i stoga prema iskustvu trinitarnog otajstva, uključuje da će se Uskrs ostvariti i slaviti u punini tek u Božjem eshatološkom kraljevstvu (usp. Lk 22,16). No događaj utjelovljenja, križa i uskrsnuća već sačinjava konačnu Božju objavu.
Ponuda otkupljenja koju taj događaj uključuje upisuje se u povijest naše ljudske slobode pozvane odgovoriti na poziv spasenja.
Kršćanski život je sudjelovanje u uskrsnom otajstvu, kao put križa i uskrsnuća. Put križa, jer je naše iskustvo neprestano pod pročišćujućim rešetom koje vodi prevladavanju staroga svijeta označenoga grijehom. Put uskrsnuća, jer je, uskrisivši Krista, Otac porazio grijeh, zbog čega u vjerniku “sud križa” postaje “pravednost Božja”, odnosno pobjeda njegove istine i njegove ljubavi nad izopačenošću svijeta.
5. Kršćanski život je u konačnici rast prema otajstvu vječnog Uskrsa. On stoga iziskuje upravljanje pogleda prema cilju, prema posljednjim stvarnostima, no istodobno i zauzimanje za “pretposljednje” stvarnosti: između njih i eshatološkog cilja ne postoji suprotnost, već naprotiv odnos uzajamnog oplođivanja. Premda se uvijek potvrđuje prvenstvo Vječnoga ono ne sprječava da povijesne stvarnosti ispravno živimo u Božjem svjetlu (usp. KKC, 1048 sl.).
Riječ je o čišćenju svakoga ljudskog izraza i svakoga zemaljskog djelovanja jer u njima sve više odsjeva otajstvo Gospodinova Uskrsa. Kako uistinu podsjeća Koncil, ljudska djelovanja, koja uvijek sa sobom nose znak grijeha, očišćena su i uzdignuta do savršenstva uskrsnim otajstvom, tako da “vrednote čovječjeg dostojanstva, bratskog zajedništva i slobode, sve te dobre plodove prirode i našeg truda koje budemo po Gospodinovoj zapovijedi i u njegovu Duhu na zemlji razmnožili, naći ćemo poslije opet, ali očišćene od svake ljage, prosvijetljene i preobražene, kada Krist bude predao Ocu vječno i sveopće kraljevstvo” (Gaudium et spes, 39).
To svjetlo vječnosti rasvjetljuje život i cijelu povijest čovjeka na zemlji.