Misu su suslavili upravitelj Župe vlč. Marko Čolak i fra Ante Crnčevića.

Na početku misnoga slavlja mons. Šaško je, pozdravljajući župnu zajednicu, rekao da ih Gospodin raduje darom krštenja petoga djeteta u obitelji Smiljanić koja im je znakovit poticaj na svjedočenje pouzdanja u Boga i prihvaćanja njegovih putova koji su uvijek čudesni.

„Braćo i sestre, ovakva slavlja ne tiču se samo važnosti prihvaćanja dara djece radi nacionalnoga opstanka, nego se poglavito tiču istine i načina življenja koji ne prestaje poticati, propitivati, izazivati, ali i liječiti suvremeno društvo od besmisla te usmjeravati pogled prema spremnosti na darivanje nas samih drugima“, poručio je.

U homiji je istaknuo da „s približavanjem slavlja otajstva Božjega utjelovljenja sve jasnije vidimo kako su u snažnoj i plodonosnoj napetosti malenost i neizmjernost, punina i nedostatnost. U tome se osjeća lakoća Marijina hoda, jer ju nosi snaga Božjega života, budućnost koja je u njoj. Ona nosi slatki teret koji daje krila i u njoj budi pjesmu koja zrači otvorenošću i slobodom. Braćo i sestre, to čini dar vjere i u nama. Ušavši u Zaharijinu kuću, pozdravlja Elizabetu, staricu koja je također zahvaćena milošću otajstva iz kojega se rađa blagoslov. Tamo kamo dolazi Bog, ondje gdje se vidi njegova prisutnost, silazi blagoslov, životna snaga koja se širi i omogućuje rast nadi, kao i u prvome od svih blagoslova, kada je u stvaranju Bog ljudima rekao: Plodite se i množite, i napučite zemlju. (Post 1, 28)“, kazao je biskup Šaško.

Govoreći o naviještenom evanđeoskom ulomku koji govori o susretu Marije i Elizabete, rekao je da da svaki hod prema drugome; svi pohodi bližnjima, u sebi imaju Božji korak i blagoslov. „Upravo to činimo u božićnom vremenu, u kojemu je čudesno povezana tjelesnost i duhovnost. Na temelju vjere u utjelovljenje i uskrsnuće tijela, rođena je i razvijana kršćanska kultura ljubavi, vidljiva u ustanovama, u zajednicama, u pokretima koji žive i promiču brigu za čovjeka. Nije stoga čudno što su se upravo u krilu Crkve rodile: ubožnice, svratišta, bolnice, mjesta na kojima se govori jezikom darovane milosti, jezikom caritasa. Božić je objava sigurnosti da je svakom čovjeku, u njegovu tijelu, darovan prozor neba; da ispod otkucaja srca, kao u krilu majke, kuca Božja ljubav koja se ne umara“, naglasio je.

Propovjednik je potom govorio o nadi svijeta koja se nalazi u prenošenju života. „Tako su povezane dvije velike riječi: život i nada. One se uzajamno podupiru i prožimaju; nalaze se u čudesnome zagrljaju. Danas je prilično nezahvalno govoriti o nadi u tmurnome ozračju u kojemu se premalo poštuje otajstvo života. Svaki se čovjek nada, ali smijemo li se kao društvo, kao narod nečemu nadati, ako obescjenjujemo život kojim se svijet obnavlja?“, upitao je.

„Obescjenjuje se ratovima, iskorištavanjem, nepravdama, ruganjem istini, oduzimanjem života, osobito nerođenima. Kao Crkva ne smijemo pristati na savezništva koja obescjenjuju i gaze otajstvo života. Nema te cijene, bez obzira na našu slabost i grešnost, kojom bi bilo opravdano surađivati s onima koji promiču razne oblike besmisla ili ne čine ništa da u Hrvatskoj izvorište svega dobra i radosti bude otajstvo života koje nije vlasništvo čovjeka ni ikojega stvorenja“, istaknuo je mons. Šaško.

Zatim je podsjetio na Svetu godinu 2025., kojoj je Crkva u središte stavila upravo nadu. „Ova obitelj, ova vaša zajednica, ima pravo govoriti o putovima obnove i nade, jer je to govor koji se suprotstavlja govoru o padu nataliteta, o demografskoj zimi, o praznim kolijevkama, o uvenuloj nadi, o gašenju pouzdanja, o malodušnosti i o nestanku naroda iz povijesti, o gorčini bez snage obnavljanja i životnosti. Stoga, umjesto da teme kao što je pobačaj odbacimo kao bezumnost i razaranje svoga društva i države, o njemu se razglaba kao o pravu, o slobodi, kao da su u majčinu krilu jednako vrijedni život i smrt djeteta. Poteškoće s kojima se susrećemo glede majčinstva i očinstva zahtijevaju pomoć, solidarnost, sredstva koja se mogu bolje ulagati u spašavanje, nego u punjenje raznih arsenala širenja smrti. I u svemu – ljubav. Netko će dodati i odgovornost. Svakako. No, ako ljubav vodi naše nakane, naše putove i poglede u budućnost, neće izostati odgovornosti, jer istinska ljubav u sebi već ima ugrađenu odgovornost“, zaključio je biskup Šaško.