Kustos Francesco Patton: „Pomirenje polazi od prepoznavanja patnje drugoga“

Primirje, oslobađanje talaca i palestinskih zatvorenika i nakon današnjih vijesti o novoj razmjeni, tračak je svjetla. To su koraci poduzeti tijekom pregovaračkog procesa, a praćeni su ohrabrujućim rezultatom: „To znači da je pregovaranje moguće“. Ovo je u razgovoru za Radio Vatikan – Vatican News, naglasio o. Francesco Patton, kustos Svete Zemlje, koji vidi tračak svjetla u ovom ratu koji je izbio 7. listopada i dosad je stajao života najmanje 15 tisuća ljudi. „Zato se moramo pobrinuti da se primirje održi i da su svi taoci oslobođeni.“ A prije svega – dodaje – treba prijeći „s govora oružja na pregovore“.

Može se ići i drugim putem

U putu koji je doveo do konkretnih plodova, poput prekida vatre i razmjene zarobljenika, Patton vidi i „važnost međunarodne zajednice, posebno za intervenciju nekih zemalja“. Vidjelo se – ističe – da se može ići „i drugim putem osim oružanim, samo ako postoji volja“. Rješenje se ne krije, primjećuje kustos Svete Zemlje, samo u oslobađanju taoca i zatvorenika. Prije svega, rješenje mora biti političko: „moramo doći do uzajamnog prihvaćanja prava na postojanje“ Izraela i Palestine kako bismo omogućili „izgradnju države“.

Glasovi nade

U dramatičnom scenariju, kao što je onaj koji razdire Bliski istok, ključni glas, podsjeća o. Patton, je humanitarni, „onaj ljudske savjesti“ jer ističe „neusporedivu vrijednost svake ljudske osobe“. Bez riječi podrške i utjehe humanitarnog karaktera – napominje – ne može se ići naprijed jer se u protivnom sve svodi „na računice, na ravnotežu interesa, na upotrebu nasilja“.

Uloga kršćana

U Svetoj zemlji – kaže otac Patton – kršćani „na neki način predstavljaju savjest“ i „most“ su između dviju stvarnosti jer pripadaju i jednom i drugom narodu: „Imamo kršćane iz Svete Zemlje u Izraelu, u Gazi i na Zapadnoj obali“ i stoga kršćani mogu imati „iako ograničenu, važnu službu“. Sveta zemlja – dodaje – treba svjetlo, kvasac koji jača glas savjesti, kako u izraelskom tako i u palestinskom društvu, gdje je potrebno postojanje autoritativnih glasova „ne samo među kršćanima nego i među muslimanima koji imaju mogućnost predložiti put ne samo odmjerenosti, nego i pomirenja”. To se, ističe, odnosi na obje strane.

Cilj pomirenja

Prema Pattonu, dok se ne prevlada „emocionalna upletenost“ potaknuta ratnim dramama, bit će teško govoriti o pomirenju. Ali kada se „emocionalna komponenta smiri, bit će moguće provoditi druge vrste rasuđivanja“. Važno je, inzistira, da se primirje održi, da su taoci oslobođeni, da postoji poštovanje i prema civilnom stanovništvu u Gazi i da ovo vrijeme šutnje oružja može omogućiti raznim međunarodnim ‘utjecajima’ da nastave raditi“. Nada je, objašnjava otac Patton, da se može ići od primirja do primirja i tako doći, što je prije moguće, do oblika međunarodne zaštite koja jamči sigurnost.“ Tada se mora podržati i međunarodno posredovanje da se pronađe „političko rješenje“, inače će se u budućnosti ponoviti „ista situacija“.

Priznajte jednima i drugima pravo na postojanje

Ratni ponor, ističe kustos Svete Zemlje, ponovno je razotkrio „temeljni problem“ na Bliskom istoku: „nedostatak političkog rješenja palestinskog pitanja koje se vuče desetljećima“. Palestinsko pitanje usko je povezano s izraelskim: moramo doći do „uzajamnog priznavanja prava na postojanje“. I treba imati na umu da su to dva naroda koja su tijekom povijesti jako stradala. Upravo bi ta ogromna, dramatična ‘prtljaga’, primjećuje, trebala dovesti Izraelce i Palestince „do priznanja međusobne patnje“. Kustos Svete Zemlje stoga podsjeća na riječi iz intervjua Rachel Goldberg (L’Osservatore Romano), predstavnica obitelji talaca: „Moramo naučiti prepoznati njihovu patnju i oni moraju naučiti prepoznati našu patnju“. Na taj način možete napraviti korak naprijed.

Vidjeti patnje drugih

„Ne znam bi li konkretno rješenje – objašnjava kustos Svete Zemlje – moglo biti ono o dvjema državama ili nešto drugo, ali svakako se mora priznati pravo postojanja oba naroda“ i mora postojati „priznanje drugoga, prava na postojanje drugoga, priznavanje patnje drugoga“. I također „priznavanje dostojanstva patnje drugoga“. Usredotočenost na vlastitu patnju, međutim, samo će dovesti do „daljeg otvrdnjavanja“.

Nema dijaloga bez međunarodne zajednice

Kako bi mogle voditi dijalog – nastavlja otac Patton – obje strane trebaju „vanjsku podršku“ međunarodne zajednice, ali to se mora dogoditi kroz proces „progresivne pratnje“ koji uključuje prijelaznu fazu. „Očito je – zaključuje kustos Svete Zemlje – da se nešto mora duboko promijeniti u stavu izraelske političke stranke i mora doći do promjene pristupa, koji ima veću konkretnost, i na strani Palestine”.