Osmo poglavlje te enciklike „nosi sa sobom pastoralne i moralne delikatnosti. Želimo produbljivati tu problematiku za one koji prolaze dramatične bračne i obiteljske okolnosti“, rekao je prof. dr. Tonči Matulić, pročelnik Katedre moralne teologije na zagrebačkom KBF-u.

Glavna misao pobudnice Amoris laetita (Radost ljubavi) je ljubav u obitelji, a njeno nastajanje motivirano je željom „rasvijetliti veličinu, dubinu, vrijednost, privlačnost i radost ljubavi koja je temelj bračne zajednice i koja treba biti duša obiteljske zajednice. Budući da Crkva otvorenih očiju i sa svojom majčinskom brigom gleda na zbilju, Crkva vidi da su brak i obitelj danas u krizi, da su ranjeni“, rekao je dr. Matulić, smatrajući da su se prije „neki problemi spominjali, isticali, ali se tim problemima nije pristupalo na odgovoran i cjelovit način“.

Među tim poteškoćama je „pitanje crkveno vjenčanih, rastavljenih, pa ponovno civilno vjenčanih koji kucaju na vrata Crkve, koji su blizu Crkve, koji su možda isključeni iz Crkve. Pitanje je kako se njima obratiti, što s njima? Kako naša redovita uobičajena pastoralna praksa može pristupiti tim ljudima? Tražiti načine uključivanja tih ljudi. Ti ljudi samom činjenicom poteškoća u braku i obiteljskom životu ne mogu biti zauvijek isključeni“, rekao je dr. Matulić.

Osmo poglavlje „traži temeljito razlučivati, pristupiti, analizirati, nastojati integrirati da se ti ljudi ne osjete napuštenima, ostavljenima, nego da se u punini osjete kao djeca Crkve, kao sinovi i kćeri Crkve koji imaju poteškoće. Da se vidi kakve su to poteškoće i koji su njihovi uzroci, što je dovelo do toga. Da se pristupi na individualni način, da se vidi što govori njihova subjektivna savjest, kako ona tumači vlastito iskustvo; da se tu pokušavaju pronalaziti najbolja rješenja – uvijek vodeći se onim što je i obilježje cijelog pontifikata pape Franje, a to je Božje milosrđe“, poručio je dr. Matulić.

Dr. Tonči Matulić i dr. Damir Šehić, poslijedoktorand na Teološko-katehetskom odjelu Sveučilišta u Zadru, inicijatori su toga ljetnog susreta koji se ove godine održava drugi put. Tema prošlogodišnjeg prvog susreta održanog na Školjiću bila je „Doprinos pape Franje razvoju moralne teologije’. Tema ovogodišnjeg susreta je osmo poglavlje Amoris laetitie jer je ono u Crkvi i javnosti izazvalo osobito velike rasprave. „Ovaj skup moralnih teologa će doprinijeti tematiziranju toga važnog dijela – na koji način izaći ususret osobama koje se nalaze u neredovitim situacijama i kako ih integrirati, pomoći im da osjete milosrdno lice Crkve“, rekao je dr. Šehić.

Predavači osmo poglavlje razmatraju po njegovim tematskim dijelovima i brojevima kako bi se pružila cjelovita slika, „uvijek sagledavajući cjelokupni kontekst Amoris laetitie. Želimo doći do temeljne poruke koja nije sadržana samo u tom dokumentu nego u cijelom magisteriju pape Franje i u širem kontekstu crkvenog učiteljstva; vidjeti gdje je njeno mjesto u toj specifičnoj temi i cjelokupnom kontekstu Učiteljstva, biblijske teologije i antropologije, kao odgovor na konkretan trenutak u sadašnjem svijetu“, rekao je dr. Damir Šehić.

Dr. fra Tomislav Smiljanić održao je izlaganje „Razlučivanje neredovitih situacija (296-300)“. Smatra da je Amoris laetitia nastavak enciklike Evangelii Gaudiuma (Radost Evanđelja), programskog dokumenta pontifikata pape Franje. „U neredovitim situacijama statistički i stvarno najaktualnija je stvarnost osoba koje su rastavljene i ponovno vjenčane; da se u budućnosti Crkve i njene teologije raspravi o tome – je li pod određenim kriterijima moguće dopustiti drugi crkveni brak takvih osoba“, rekao je dr. Smiljanić.

Podsjetio je da je takvih kriterija već bilo, kad su 1993. gornjorajnski biskupi Walter Kasper (Rottenburg), Karl Lemann (Meinz) i Oscar Seier (Freiburg) „donijeli osam kriterija po kojima bi se možda moglo dopustiti drugi brak osobama koje su nevino napuštene, ostavljene. Prvi brak je propao, nepovratan je. U drugom braku postoje djeca, osobno pokajanje za prvi brak, želi se živjeti kršćanski, nasljedovati Isusa Krista, a to znači primati svete sakramente, pomirenja i svete pričesti, jer je euharistija izvor i vrhunac izvor i vrhunac cijelog kršćanskog života“, rekao je dr. Smiljanić.

U Amoris laetitia govori se o neredovitim situacijama koje stoje za budućnost Crkve, a pitanje je hoće li njihovo rješenje biti već za vrijeme pape Franje ili nekog drugog pape, rekao je dr. Smiljanić. „Crkveni nauk o nerazrješivosti ženidbe uvijek ostaje i treba težiti da se prvi brak sačuva, u pastoralnoj praksi, praćenju osoba. Ali, ako to više nije moguće,  osobama u tim situacijama koji ispunjavaju kriterije ipak treba dopustiti  primanje sakramenata. Nažalost, postoje situacije u kojima to više neće biti moguće i koje ne ispunjavaju nijedan kriterij.

Ali, ako se događa ispunjavanje određenih kriterija koje će odrediti župnik ili crkveni sud, i ta se rasprava može čitati iz te pobudnice. To je aktualno pitanje, pogotovo danas jer je obitelj nezaštićena, izložena mnogim izazovima. Svaki treći brak se raspada“, upozorio je dr. Smiljanić, istaknuvši da je obitelj prva škola vjere i odgoja.

„Obitelj je jezgra i temelj društva i Crkve. Zato je potrebno raspravljati o tim pitanjima. Papa to želi donijeti čitavoj Crkvi, posebice njenoj teologiji. Crkveni nauk uvijek ostaje, ali da ipak u svjetlu Božjeg milosrđa, osobe koje su vjernici, koje žele primati ne samo duhovnu pričest, na što su pozvani, nego da mogu primati i sakramente u punini“, rekao je dr. Smiljanić, u kontekstu situacija napuštenih osoba ili drugog braka koji više ne može više nazadovati niti ima mogućnosti da se prvi brak sačuva.

„Kao što postoje određeni kriteriji na crkvenom sudu da bi se neka ženidba proglasila ništavnom, u tom svjetlu i na tragu svjetla Božjeg milosrđa morali bi postojati kriteriji koji će dopustiti drugu ženidbu bračnim partnerima koji žele živjeti kršćanski, koji kršćanski odgajaju djecu, čija djeca imaju sakramente – da se dopusti njihova druga ženidba da i oni mogu pristupiti sakramentu pomirenja i euharistije“, rekao je dr. Tomislav Smiljanić.

Dr. Odilon Gbènoukpo Singbo izlagao je o temi „Postupnost u pastoralu (293-295)“. Podsjetivši da i papina enciklika Laudato si govori o obraćenju u načinu i stilu života, dr. Singbo smatra da je i pobudnica Amoris laetita „poziv na obraćenje u načinu na koji doživljavamo obiteljske probleme. Taj pogled treba biti usmjeren prema konkretnim situacijama, osobito poteškoćama kroz koje prolazi obitelj. Ovo vrijeme tehnološkog društva i tehnokratskog mentaliteta donosi nove izazove s kojima se obitelji ranije nisu susretale“, rekao je dr. Singbo.

„Treba vidjeti s kojim konkretnim situacijama se obitelji danas bore i vidjeti kako pratiti obitelji u pastoralnoj praksi. Zato papa Franjo govori o zakonu postupnosti. To znači kako uzimati u obzir stanje savjesti svakog bračnog para, svakog supružnika. Pomoći im u otkrivanju ideala savršenstva bračnog života na koji nas poziva Crkva i konkretno im biti na raspolaganju. Ako ćemo samo nametati neke crkvene norme za koje očekujemo da ih ljudi primjenjuju, onda smo promašili. Ako nastojimo biti uz njih u provođenju i življenju tih normi, onda ćemo puno učiniti i manje ćemo imati poteškoća, kao što je rastava unutar crkvenih zajednica“, rekao je dr. Singbo. Istaknuo je da na put konkretnog praćenja ljudi poziva Amoris laetita i upozorio kako to nije dokument koji kod ljudi izaziva dojam da papa Franjo želi promijeniti nauk Crkve.

„Ne. O zakonu postupnosti je već govorio sv. Ivan Pavao II. Ljudsko stanje obilježeno je zakonom rasta. Što vrijedi u biološkom stanju, vrijedi i u moralnom životu. I apostol Pavao koristi analogiju djetinjstva i odrastanja prema zreloj dobi, kako bi rasvijetlio napredak života u duhu“, rekao je dr. Singbo, istaknuvši da „to znači uzeti čovjeka kao biće u rastu i odrastanju. Tako je i brak uvijek projekt koji je u rastu i odrastanju. Bît je kako ih pratiti na tom putu. U novije vrijeme prisiljeni smo baviti se liječenjem problema i rana, više nego njihovim sprječavanjem. Kad vidimo koliko ima predmeta na crkvenim sudovima, čovjek ima dojam da je to neka sudačka stolica, a ne otajstvo Božje ljubavi koje prati milosrđem rane i ranjivost ljudske naravi i prati osobe od samog početka“, rekao je dr. Singbo.

Istaknuo je potrebu da se primjećuje koje su rane unutar obitelji. „Svaka obitelj je specifična, nemaju sve obitelji iste probleme, ovisi i o kontinentu, drugačije su ranjenosti ljudi. Amoris laetita je proročki dokument koji poziva sve teologe i koji su u pastoralu da drugačije gledamo na obiteljsku situaciju; ne poručivanjem nekih sadržaja koje je teško držati, a još ih je teže shvatiti ljudima koji kroz to prolaze, jer su možda odbačeni ili imaju dojam da su odbačeni od Crkve“, rekao je dr. Singbo.

Taj dokument zahtjeva ozbiljan rad u prihvaćanju od strane vjernika i pastira i poziv je na nastavak sinodalnog hoda o obitelji.  „Amoris laetita poziva na trostruko obraćenje: na obraćenje pogleda usmjerenog prema obiteljskim situacijama, na obraćenje u načinu kako se poima nauk o ženidbi s obzirom na nove okolnosti te na obraćenje u pastoralnoj praksi. Temelj svih tih obraćenja ne nalazi se u sekularizaciji crkvenog nauka o braku i obitelji, nego u prisvajanju Isusovog pogleda“, istaknuo je dr. Singbo, rekavši da papa Franjo više puta inzistira kako se Crkva, prosvijetljena Kristovim pogledom, „s ljubavlju okreće prema onima koji sudjeluju u njenom životu na nepotpun način. Nije riječ o kritizerskom ili inkvizicijskom pogledu kojim bi se unaprijed isključivalo neke ljude, nego o ljubećem i milosrdnom pogledu koji vrednuje i ističe dobro. Obraćenje pogleda poziv je na relanost i na posebnu pažnju prema konkretnim obiteljskim situacijama – ne s ciljem prilagodbe tim problemima, nego s ciljem pronalaženja prihvatljivih rješenja za dobrobit duše“, poručio je dr. Singbo.

Istaknuo je brigu pape Franje „da se ne ostaje u nekom teološkom idealu braka na previše apstraktan način kao nekoj umjetnoj tvorevini udaljenoj od konkretne situacije i praktičnih mogućnosti obitelji“. Osmo poglavlje te pobudnice „nije prilagodba objektivnih istina o braku subjektivnim slabostima pojedinaca, nego iščitavanje tih subjektivnih slabosti u svjetlu objektivnih istina, imajući u vidu objektivni ćudoredni red koji predlaže norma, subjektivno stanje svake osobe. Zakon postupnosti predstavlja medijaciju između morala esencije i egzistencije, morala čina i morala intencija te morala obveza i morala kreposti. A to je moguće ukoliko se događa pomirenje između moralnog nauka i duhovnog života. Crkva na taj način može ići ususret poteškoćama na koje ne treba gledati globalizirajućim pristupom nego primjećivanjem konkretnog čovjeka i konkretne obitelji“, poručio je dr. Odilon Singbo.