Ljubav prema roditeljima

Vesna  Jurić Rukavina, urednica spomenute emisije, u predgovoru knjige „Zakon života i slobode“ ističe kako je kardinal Kuharić tijekom devet godina Radio Sljemenu „darovao više od tisuću osamsto dragocjenih minuta“. Nešto od tih minuta sada možemo odvojiti za čitanje Kardinalove misli od 5. travnja 2000. godine.

“Djeco, slušajte svoje roditelje u Gospodinu…” (Ef 6,1)

Apostol Pavao pisao je kršćanima u Efezu: “Djeco, slušajte svoje roditelje u Gospodinu, jer je to pravedno” (Ef 6,1).

Obitelj je Božja ustanova. Katekizam Katoličke Crkve uči: “Obitelj je izvorna stanica društvenoga života. Ona je naravna zajednica u kojoj su muž i žena pozvani na sebedarje u ljubavi i darivanju života” (KKC br. 2207, str. 548). To je smisao obitelji. Prošli put smo kazali da je obitelj najintimnija i najosobnija zajednica ljudskih osoba. Prema tome, četvrta Božja zapovijed uređuje odnose u toj zajednici da ona zaista bude zajednica ljubavi i mira u svim svojim unutarnjim odnosima. Iz naravi tih odnosa izvire zapovijed da djeca svoje roditelje poštuju, vole i priznaju kao autoritet u svom odgoju i rastu. Djeca očituju ljubav prema roditeljima, kada ih priznaju i slušaju kao svoje odgojitelje na putu dobra.

Od roditelja su primili dar života koji Bog preko roditelja dariva. Kad sam jednom bio u posjetu Hrvatima u Americi, jedna mi je majka brojne djece kazala: “Imala sam brojnu djecu. Kad me moj najmlađi sin zagrli i kaže: ‘Mama, hvala ti što si me rodila, ja tako volim živjeti’, ja sam tako sretna majka!”

Ako Bog zapovijeda djeci ljubav i poštovanje prema roditeljima, to je u logici Božje vizije čovjeka i obitelji.

Roditeljska ljubav i Božja ljubav surađuju u velikoj i svetoj tajni ljudskoga postanka. Zato je posve razumljivo da nakon tri prve Božje zapovijedi slijedi četvrta, jer su roditelji najbliži među svim bližnjima. Zato Sveto pismo Staroga i Novoga zavjeta snažno naglašava dužnost djece da vole roditelje, a ljubav im iskazuju poštovanjem i poslušnošću.

U svetoj knjizi Sirahovoj čitamo: “Svim srcem poštuj oca svoga, i ne zaboravi majčinih bolova. Sjeti se da im svoj život duguješ: kako da im uzvratiš sve što učiniše za te?” (Sir 7,27-28).

Čovjek sigurno u svom ocu i u svojoj majci ima najiskrenije prijatelje koji žele dobro svojoj djeci, jer ih ljube. Upućenost djece na roditelje, u samoj je naravi ljudskoga bića.

Posve krivo shvaćanje tih odnosa u ime lažne slobode, duboko ranjava odnose u obitelji. Materijalistički pojam čovjeka, hrani u čovjeku egoizam. Ako mlade zahvati takav duh svijeta, onda oni odbacuju i roditelje kao svoje najbolje savjetnike, odbacuju roditeljski autoriteti misle, u svojoj nezrelosti, da im roditeljski odgoj nije potreban. Nude im se “odgojitelji” na drugim stranama. Na krivom su putu kad povjeruju lažnim prijateljima i preziru roditeljsku brigu, strepnju za njihov životi dobro.

Otac i majka teško bi sagriješili protiv Boga i protiv svoga poziva kada ne bi ljubili svoju djecu i odgajali ih pravim vrijednostima istine, morala i pravednosti u svim odnosima: prema drugim ljudima, prema domovini, prirodi, a u prvom redu prema Bogu.

Odbacivanje svakoga autoriteta, pa i roditeljskoga, odvodi čovjeka u neodgovornost, u lažnu slobodu i konačno u vlastito poniženje.

Katekizam Katoličke Crkve kaže: “Autoritet, postojanost i uzajamnost u krilu obitelji utemeljuje slobodu, sigurnost i bratstvo u krugu društvene zajednice. Obitelj je zajednica u kojoj se od samoga djetinjstva, mogu usvajati moralne vrijednosti, gdje se može započeti Boga častiti i dobro se služiti slobodom. Obiteljski je život uvođenje u društveni život” (KKC br. 2207, str. 548).

Kada je takav odnos prema roditeljima, onda je i odnos ljubavi prema braći i sestrama. Katekizam uči kako se onda ti zdravi odnosi poštovanja prelijevaju u šire rodbinske odnose. Odnosi poštovanja, poslušnosti i ljubavi šire se i izvan rodbinskoga kruga prema svima koji djeci i mladima pružaju svoje služenje u naobrazbi, odgoju i pripremaju ih za životne odgovornosti.

Čujmo riječi Katekizma Katoličke Crkve: “Četvrta zapovijed izričito se obraća djeci u pogledu odnosa s ocem i majkom, jer je to najopćenitiji odnos. Tiče se također rodbinskih odnosa s članovima obiteljske skupine. Traži iskazivanje časti, ljubavi i priznanja djedovima i precima. Proteže se napokon na dužnost učenika prema nastavnicima, zaposlenih prema poslodavcima, podanika prema poglavarima, građana prema domovini, prema javnim službenicima i vladarima” (KKC br. 2199, str. 547).

Kazali smo da je čovjek društveno biće. To je njegova narav. Svaka pak zajednica, bilo brojna bilo malobrojna, mora imati vodstvo koje ju vodi na njezino dobro. Obitelj je, ponavljamo, najosobnija i najintimnija zajednica koja ostvaruje svoj smisao i svoje poslanje kad je u njezinu zajedništvu prisutan Bog i kada obitelj živi Istinu u ljubavi. Amen!