Ljubav življena po mjeri Krista raspetoga veća je revolucija od svake ideologije

1. Uistinu, ovaj čovjek bijaše Sin Božji! (Mk 15, 39). Riječi satnika, koji je vidio kako Gospodin Isus umire na križu, riječi su i naše današnje ispovijesti vjere. Uistinu, Onaj koji visi na drvetu, Onaj je koji vrši volju Očevu. Onaj koji visi na drvetu Onaj je koji nas spašava.

Spašava nas od grijeha i njegovih posljedica, jer je – kako je zapisao sveti Pavao – izbrisao zadužnicu pribivši ju na križ (usp. Kol 2,13-14). Oslobodivši nas od zla, omogućio nam je da tako na svaku ranu naše ljudskosti, svaki nedostatak, svako siromaštvo i krhkost, gledamo s neviđenom nadom: Ako je Bog za nas, tko će protiv nas? Ta on ni svojega Sina nije poštedio, nego ga je za sve nas predao! Kako nam onda s njime neće sve darovati? (Rim 8, 31-32). Oslobodio nas je od smrti i dao nam je pristup svojoj slavi koja nam je prikazana u velikoj viziji Apokalipse: vojske mučenika i svetaca, iz svakog naroda, plemena i puka i jezika u rukama nose palme, a u krvi Jaganjčevoj ubijelili su svoje haljine (usp. Otk 7,9.14). Zato djelo spasenja, koje je Krist izvršio prolijevanjem svoje dragocjene krvi na križu, ispunjava naša srca ohrabrenjem, zahvalnošću i nadom. Sveti Bernard to je jasno izrazio: „I doista, gdje se može naći sigurniji i stabilniji počinak za bolesne ako ne u ranama Spasiteljevim?“ (Komentar Pjesme nad pjesmama, Propovijed 61, 3).

2. Uistinu ovaj čovjek bijaše Sin Božji! (Mk 15,39). Ova je ispovijest vjere uvijek aktualna. Naime, otajstvo Krista, koji je iz ljubavi prema nama i našem spasenju bio pribijen na križ, dotiče danas i naša srca te ona postaju naše otajstvo, ispovijest naše vjere. Gledajući Njega, koji se iz ljubavi daje propter caritatem, učimo da je najbolji način živjeti život tako da ga darujemo. U Božjem planu, život treba darovati.

Duboko u sebi svaka osoba osjeća potrebu da se otvori nekom drugom, da dijeli život, da daje i prima ljubav. Benedikt XVI. je napisao: Nitko ne živi sam. Nitko ne griješi sam. Nitko se biva spašen sam. U moj život neprestano ulaze životi drugih: u ono o čemu razmišljam, što govorim, radim i stvaram. I obrnuto, moj život ulazi u živote drugih ljudi, i u dobru i u zlu (Benedikt XVI., Spe salvi, 48). Stoga, naučimo logiku da sebe učinimo darom, darom za druge. Za to imamo mnogo prilika u svakodnevnom životu. To možemo učiniti darujući svoje vrijeme i mogućnosti drugima, darujući svoju brigu i pažnju. Zato ne štedimo svoje snage i sposobnosti, posvećujući ih drugima i njihovim potrebama, osobito kad se nađu u bilo kakvim poteškoćama.

3. Draga braćo i sestre! Danas mi je jako lijepo što sam se mogao vratiti ovdje, na ovo mjesto. Prvi put ovdje smo se susreli 10. rujna prošle godine kada sam, u ime Svetog Oca Franje, predvodio obred beatifikacije Józefa i Wiktorije Ulme u Markowi, zajedno sa njihovo sedmero djece. Današnje slavlje nastavak je svečanosti i radosti toga trenutka. Zahvalan sam crkvenim i civilnim vlastima što su me ponovno poželjele ovdje, na vrlo poseban dan. Naime, dok nas liturgija Crkve s Cvjetnicom uvodi u ozračje Velikog tjedna, danas slavimo i 80. obljetnicu mučeništva Blaženih Samarijanaca iz Markowe. Također, to je i dan posebnog sjećanja na sve one Poljake koji su spašavali židovsku braću, znance i susjede, u mračnim vremenima Drugog svjetskog rata.

U svjedočanstvu ljubavi usque ad effusionem sanguinis naših dragih blaženika nalazimo značajke i Kristove Kalvarije. Tako se ostvaruju riječi svetog Augustina koji uči da se Kristova muka nastavlja i danas u muci koju cijela Crkva nastavlja podnositi u svojim mučenicima (Komentar Psalma 140, 4-6; CCL 40, 2028).

Obitelj Józefa i Wiktorije pokazala je snagu ljubavi, ljubav daleko veću od smrti. Ona nam pokazuje da je milosrđe, koje je življeno po mjeri Krista raspetoga, pravog Samaritanca čovječanstva, revolucija veća od bilo koje ideologije. Naime, samo ljubav može učinkovito nadvladati svaki oblik nepravde i nasilja, progona, podjela i rata.

Između redaka dugog Evanđelja Cvjetnice prolaze nam pred očima slike mnogih muškaraca i žena koji su razapeti u naše vrijeme. Nedaleko odavde u mislima su nam obitelji, žene, djeca, žrtve rata. Potrebni su nam proroci poput članova obitelji Ulma i mnogih drugih njima sličnih obitelji, koje nas svojim gestama besplatnog milosrđa sve više uvjeravaju da – govoreći riječima pape Franje – naša sudbina nije smrt, nego život, nije mržnja nego bratstvo, nije sukob nego sloga, nije rat nego mir (8. prosinca 2023.).

4. Riječima rimskoga satnika, jednoglasno sa svecima i mučenicima Crkve, i mi ponavljamo svoju vjeru: Uistinu, ovaj čovjek bijaše Sin Božji! Dopustite mi da citiram i riječi svetog Ivana Pavla II.: U podnožju križa stoji Majka Kristova. Čuje li ona što kaže satnik? I, ako čuje, mora pronaći u ovom vapaju isto ono svjedočanstvo koje je ona, Djevica iz Nazareta, pozdravljala od dana navještenja. ‘Zato će to čedo i biti sveto, Sin Božji’ (Lk 1,35). I gle, i on je ‘pozvan!’ (Križni put, 17. travnja 1987.).

Povjerimo Mariji, Djevici Majci, svoju želju da više vjerujemo i ljubimo. Naše obitelji povjeravamo zagovoru Józefa, Wiktorije i njihovoj djeci, da i one budu škola vjere i učenja istinske ljubavi. Molimo za mir i sveopće bratstvo. Ulazimo u Veliki tjedan Kristove muke, jer u sigurnosti ljubavi koja s Njime – Raspetim i Uskrslim – pobjeđuje zlo i smrt – uvijek uskrsava i našu nadu.