Oko 500 sudionika okupilo se u svetištu Predragocjene Krvi Kristove na susretu koji je započeo katehezom i radionicama pod nazivom „Evo me“.

Na početku susreta sve okupljene pozdravio je povjerenik za pastoral duhovnih zvanja i ministranata Varaždinske biskupije preč. Ivica Cujzek.

Preč. Cujzek zatim je predstavio predavača uvodne kateheze, preč. Josipa Đurina, prefekta u Nadbiskupskom bogoslovnom sjemeništu u Zagrebu.

Govoreći o temi poziva, preč. Đurin je istaknuo važnost spremnog i radosnog odgovora na Božji poziv riječima: „Evo me!“. Na temelju riječi poziv, u kojoj svako slovo nosi poruku, govorio je o pet ključnih koraka na putu vjere. Prvi je prepoznati Božji glas, jer „Bog nas zove preko roditelja, prijatelja, župnika, ali i osobno, u srcu“. Drugi je odazvati se, jer „kad nekoga ignoriramo, to ranjava, a Gospodin želi naš odgovor.“ Treći korak je zahvalnost, budući da „život i ministrantska služba nisu nešto što se podrazumijeva, nego dar koji traži naše hvala.“ Četvrti je iskrenost, jer pred Bogom ne trebamo glumiti: „On nas poznaje i u slabostima, i upravo nas takve voli.“ Na kraju, peti korak je vjernost. Biti ministrant ne znači samo odjenuti haljinu nedjeljom, nego biti vjeran i pouzdan: u molitvi, u prijateljstvu, u službi zajednici. Vjernost je temelj svakog povjerenja, a ona raste samo ako je hranimo vjerom u Boga. Iz takvog odnosa rađa se mir. Taj mir ima svoje izvore: u molitvi koja nas povezuje s Bogom, u istini koja nas čini slobodnima i u radosti koja proizlazi iz zajedništva i služenja, protumačio je ministrantima preč. Đurin.

Na kraju kateheze s njima je podijelio jedno snažno svjedočanstvo. Jedan mladić, teško bolestan, u bolnici je rekao: „Želim biti Božji. Želim pripadati Isusu.“ Iako nikada nije primio sakramente, njegovo srce je prepoznalo najvažniju stvar: pripadati Bogu. To je pitanje i za nas danas – želimo li i mi doista biti Božji?, pitao je na kraju izlaganja preč. Đurin i katehezu zaključio kratkom molitvom.

Nakon kateheze animatori Varaždinske biskupije vodili su radionice za djecu i mlade. Potom je uslijedila prilika za sakrament pomirenja, nakon čega je u zavjetnoj kapeli svetišta varaždinski biskup Bože Radoš predslavio svetu misu u zajedništvu s tridesetak svećenika Varaždinske biskupije, među kojima su bili i preč. Cujzek te biskupski vikar za kler preč. Anđelko Košćak. Liturgijsko pjevanje animirao je združeni zbor Pjevačkog društva Trinitas, Zbora mladih Varaždinske biskupije i animatora.

Prije početka misnog slavlja sve okupljene pozdravio je vlč. Petar Mlakar, župnik in solidum ludbreške župe Presvetog Trojstva. Poručio je ministrantima: „Hvala vam što se trudite biti kod oltara Gospodnjega i što pokazujete svoju vjeru, čak i kada znamo da nismo bezgrešni, nego da nas uvijek prati Božja milost i ljubav.“

Na njegov pozdrav nadovezao se biskup Bože Radoš, koji je okupljene uveo u misno slavlje. Kazao je ministrantima kako ih ljudi često vide kao anđele, lijepo odjevene i usmjerene prema oltaru, ali znamo da nismo anđeli. Kao što Petar u evanđelju priznaje svoj grijeh, i mi se osjećamo nedostojnima, no Gospodin nas uvijek poziva: ne boj se, moja milost i ljubav te čine dostojnim. „To je gozba njegova Tijela i Krvi, i na početku slavlja molimo: ako izgledamo izvana kao anđeli, učini nas bezgrešnima svojom ljubavlju“, poručio je i potaknuo na trenutak sabranosti i pokajanja biskup Radoš.

U homiliji je biskup tumačio naviješteno evanđelje o čudesnom ribolovu. Istaknuo je kako Isus ulazi u Petrovu lađu, simbolički ulazeći u čovjekovo srce i život, i poziva Petra da baci mreže na pučinu unatoč logici i praznoj noći. Ključne su Petrove riječi: „Ali na tvoju riječ bacit ću mreže.“ Čudo nije samo u ulovu ribe, nego u tome što je Isus osvojio Petrovo srce i učinio ga svojim učenikom.

Biskup je naglasio da nas Isus ne zove zato što smo savršeni, nego upravo kao grešne ljude. Grešnost nije zapreka, nego prilika da Božja ljubav djeluje. Najveće čudo nije materijalni znak, nego Isusova prisutnost u euharistiji i u sakramentima, u sakramentu ispovijedi, u braku, u svećeničkom pozivu.

Na kraju je potaknuo ministrante da otvore srce, da se ne boje baciti mreže na Isusovu riječ i da u molitvi podrže svećenike, ali i da sami razmisle o tome osjeća li netko od njih poziv u svećeništvo ili redovništvo.

Posebno se obratio ministrantima potaknuvši ih na molitvu za svećenike: „I posebno vas molim da vi iz svojih duša koji su tako čiste, molite za nas svećenike da stalno vjerujemo u Božju riječ. Zašto smo pošli i postali svećenici? Jer smo osjetili tu riječ, jer smo bili spremni na njegovu Riječ baciti mrežu svoga života, dati mu počasno, središnje mjesto u našoj lađi. Ali se i nama događa kao onom svećeniku da posumnjamo, da ne vjerujemo u riječ koja čini čudesa. A danas ga molimo, Gospodine, svaki put kad osjetimo tvoju riječ, da se nikada ne bojimo baciti svoje mreže, staviti svoj život, povjerenje u Tebe da možeš i po nama loviti ljude, činiti čudesa.“

Nakon zajedničkog ručka i odmora, ministranti i vjeroučenici u procesiji su krenuli prema župnoj crkvi Presvetoga Trojstva, gdje je hodočašće zaključeno euharistijskim klanjanjem s posebnom nakanom za nova duhovna zvanja u Varaždinskoj biskupiji.