U svečanoj asistenciji sudjelovala su petorica bogoslova iz đakovačkog Bogoslovnog sjemeništa. Unatoč pandemiji koronavirusa, ove godine, uz poštivanje epidemioloških mjera, okupio se veći broj hodočasnika s područja Đakovštine, ali i drugih krajeva Đakovačko-osječke nadbiskupije. Tijekom cijele mise bdjenja, hodočasnici su imali priliku za ispovijed za koju je na raspolaganju bio veliki broj svećenika.

Na početku homilije pomoćni biskup se osvrnuo na skoro 800 godina dugu povijest Đakovačko-osječke nadbiskupije. Spomenuvši dvije katedrale, koje su prethodile današnjoj, pohvalio je biskupa Strossmayera koji je u današnju katedralu postavio u drvu izrađen lik Bogorodice s djetetom Isusom iz 14 st. i ugradio ga u svečanu strukturu biskupske katedre, u glavnoj katedralnoj apsidi. Iznio je mišljenje da je možda upravo položaj Gospina reljefa iznad katedre u glavnoj apsidi, ostao nezamijećen, ali da je zato odavno marijanskom pobožnošću zasjao Dragotin. Također je rekao kako je i ovo mjesto u davnoj prošlosti bilo važno središte vjere, sa župnom crkvom Sv. Petra, kao i katedrala. Upravo zbog blizine katedrale i sjedišta nadbiskupije, rekao je vjernicima kako ovo mjesto doživljava kao „katedralno marijansko svetište“.

Mons. Ćurić naglasio je kako se ulazeći u slavlje Velike Gospe, najvećeg Marijina blagdana, svatko spominje njezina uznesenja na nebo dušom i tijelom. Rekao je da u trenutku dok ju se gleda proslavljenu i na nebo uznesenu, prepoznaje se da upravo Isus, koji je rođen u njezinu krilu, koji je za ljude umro i uskrsnuo – i nas želi rasvijetliti, voditi i dovesti punini života, kamo je sa svojim uskrsnulim Sinom već prispjela Marija, koja je svakome od nas postala putokaz nade i utjehe. U Marijinu uznesenju najviše sjaji događaj Kristova uskrsnuća i snažno potiče ljude na pitanje o njihovu uskrsnuću. Uputio je na to kako je upravo svjetlom uskrsnuća na jedinstven način rasvijetljen naš život.

Nadalje, biskup Ćurić istaknuo je važnost svijeće koju hodočasnik poput vazmenog bdjenja, uzima u ruke iščekujući Marijino uznesenje u nebo. U tom znaku ljudi se žele spomenuti istine da je Bog u Kristu rasvijetlio okove njihovih grijeha i smrti, da im trajno sjaji djelo otkupljenja što ga je On učinio u djelu svoje neizmjerne ljubavi, kad je bio raspet i ubijen na križu. Znak svijeće u rukama vjernika, kao i cjelokupno ovo svečano liturgijsko slavlje, raspiruje u njima snagu njihovog krsnog poziva, kad su u trenutku krštenja, po rukama svećenika te njihovih roditelja i krsnih kumova, čuli riječi: „Primite svjetlo Kristovo“.

Citirajući papu Franju, pomoćni biskup je rekao kako te riječi podsjećaju „da nismo mi svjetlo, već je svjetlo Isus Krist koji je, uskrsnuvši od mrtvih, pobijedio tmine zla. Mi smo pozvani primiti Kristov sjaj! Zbog toga se već od prvih stoljeća krštenje nazivalo ‘prosvjetljenjem’, a onaj koji je kršten ‘prosvijetljenim’. Živa Kristova prisutnost, koju treba čuvati, braniti i širiti, svjetiljka je koja obasjava naše korake, svjetlo koje usmjerava naše izbore, plamen koji grije srca dok idemo ususret Gospodinu, osposobljavajući nas da pomažemo onima koji putuju s nama, sve do neraskidivog zajedništva s njim. Tada, kaže se u Otkrivenju, ‘noći više biti neće i neće trebati svjetla od svjetiljke ni svjetla sunčeva: obasjavat će ih Gospod Bog’. Upravo je to Marijino svjetlo. Ništa i nitko drugi osim Isusa nije Marijino svjetlo. On je svjetlo njezine vjere i pobožnosti, njezina odaziva pozivu i sudjelovanja u Božjem utjelovljenju“.

Pomoćni biskup istaknuo je kako „kršćanski život i krsni poziv stavljaju pred nas zadaću da živimo kao djeca svjetla i da hodimo u toj svjetlosti“. Ponovno citirajući papu Franju rekao je: „A živjeti kao djeca svjetlosti zahtjeva radikalnu promjenu u razmišljanju, sposobnost prosuđivati ljude i stvari prema drugoj ljestvici vrijednosti, koja dolazi od Boga“. Pomoćni biskup uputio je na činjenicu „da nam upravo s Djevicom Marijom sjaji svjetlo uskrsnuća – Kristov dar i poziv, a rečenica ‘Primite svjetlo Kristovo’, rasvjetljava nas od početka našeg kršćanskog života i poziva nas da sva iskustva, sve što pred nas donosi život, otvorimo svjetlu Kristove riječi, njegovu evanđelju, jedinoj i neprolaznoj Radosnoj vijesti spasenja“. Zaključujući homiliju, naglasio je: A mi s Marijom vjerujemo da je Isus Božji Sin. Vjerujemo da on može promijeniti najprije moje srce, i svako srce – u mojoj obitelji, gradu i selu; u mojoj zajednici, župi, biskupiji; svako srce, i mlado i staro, u našem i svim narodima svijeta. Na kraju homilije, citirao je molitvu blagopokojnog kardinala Franje Kuharića: Ti, Majko nad majkama,  Majko Crkve, Pratiteljice našeg puta, Čuvarice našeg predanja i Tješiteljice naše čežnje. Ti, u kojoj se Nebo nastanilo, koja si nam Svjetlo na svijet donijela. Uzore puta kojim hodimo, … Ti nam priteci i vodi nas.

Na kraju mise, u prostoru svetišta organizirana je svečana procesija sa slikom Gospe Žalosne. Gospinu sliku nosili su bogoslovi iz Đakova, a svečanoj procesiji, zajedno s pomoćnim biskupom i upraviteljem svetišta, pridružio se veliki broj hodočasnika s upaljenim svijećama.