Misa posvete ulja u riječkoj katedrali

S obzirom na važeće epidemiološke mjere na misi su sudjelovali samo dekani i po jedan vjernik laik iz svakog dekanata, a ne  kako je to do sada bilo uobičajeno, svi svećenici koji djeluju na području Riječke nadbiskupije.  Euharistija se mogla pratiti u izravnom prijenosu na Facebook stranici i Youtube kanalu Riječke nadbiskupije.

Vrijeme molitve i bdjenja bilo je u središtu nadbiskupove propovijedi koji je na početku podsjetio da je Isus, neposredno prije svoje muke i smrti na križu, pozvao svoje učenike u Getsemanskom vrtu na ustrajnost u molitvi i bdjenju. Taj poziv upućuje i nama danas na način da nasljedujemo njegove riječi: „Što god učiniste jednom od moje najmanje braće, meni učiniste!“ (Mt 25, 40). „To znači da on i nakon uskrsnuća trpi u svakom čovjeku jer se, uzevši našu ljudsku narav, poistovjetio ne samo s čovječanstvom u cjelini nego i sa svakim pojedinim čovjekom, posebno sa svakim trpećim. Vapaji siromaha, nevino osuđenih, bolesnih i umirućih, to su Isusovi vapaji i pozivi da budemo s njime i da mu pomognemo. Bdjeti i moliti s trpećim čovjekom, biti uz njega i pomagati mu bitan je dio našeg kršćanskog i svećeničkog poziva“, pojasnio je mons. Devčić. Upozorio je da često poput učenika spavamo dok Isus u mnogima oko nas podnosi smrtne muke. Možemo stoga s pravom reći da biti Isusov učenik i sljedbenik znači biti onaj koji bdije i moli s Njime u Getsemaniju, nastojeći mu svojom ljubavlju ublažiti i olakšati boli koje podnosi u svojoj braći, poručio je mons. Devčić.

„’Bdijte i molite da ne upadnete u napast’, rekao je Gospodin svojim prvim učenicima. Jedna od najvećih napast kojoj smo kao svećenici  izloženi jest nedovoljno uvažavanje naše pripadnosti prezbiteriju i zanemarivanje obveze poslušnosti koju smo prihvatili svećeničkim ređenjem“, istaknuo je riječki nadbiskup obraćajući se svećenicima. U naravi svećeničkog poslanja jest da ga se ne može ostvarivati plodno bez zajedništva s biskupom i subraćom svećenicima. „Svećenički je individualizam neprihvatljiv zbog same naravi svećeništva. A  tu je još jedan razlog, naime, ljudi koji su Bogu previše važni i dragocjeni da bi ih on jednostavno prepuštao pastoralnim izborima ovisnim o osjećajima i idejama svećenika koji nije u zajedništvu i suradnji s biskupom i prezbiterijem“.

U nastavku je upozorio i na napast ‘nepripadanja nikome’. „Činjenica je također da se, usporedo s osamljivanjem i samo-isključivanjem iz svećeničkog zajedništva, pojavljuje opasnost nezdravog navezivanja na osobe i stvari. Razlog tomu je potreba za sigurnošću koju, ako smo izolirani iz svećeničkog zajedništva, pokušavamo postići sklapanjem nezdravih prijateljstava s laičkim osobama i pretjeranom ovisnošću o materijalnim dobrima. Da bismo se toj napasti mogli oduprijeti, potrebna nam je  budnost duha kojom ćemo jasno vidjeti da nismo prepušteni sami sebi, da je Gospodin uvijek s nama kao naš najsigurniji oslonac, da su tu i braća u svećeništvu sa svojom ljubavlju i solidarnošću i, konačno, da postoji i dijecezanski sustav skrbi za svećenike i njihovo uzdržavanje“, pojasnio je mons. Devčić.

Riječki nadbiskup u nastavku je upozorio na napast posesivnosti koja svećenike vodi do toga da ljude vežu uz sebe, umjesto uz Krista. Posesivnost nema  ništa zajedničko s duhovnim i pastoralnim očinstvom kojim u srcu nosimo ljude koje nam je Gospodin povjerio, kao i napasti zavisti. Od nje,  kojoj je grijehom ranjena ljudska narav veoma sklona, nismo pošteđeni ni mi svećenici. Štoviše, „invidia clericalis“ ušla je u svijest ljudi kao nešto što pripada našem svećeničkom staležu. Zavist nas priječi radovati se uspjehu i napretku subraće, ona nas sputava u suradnji s drugima, ona duboko truje i zagorčava naš svećenički život. Zato se protiv te napasti moramo tako odlučno boriti da je ugušimo u korijenu, rekao je mons. Devčić.

Govoreći o napasti karijerizma,  potaknuo je svećenike na bdjenje da ne upadnu u tu napast koja svećenički život svodi na puku karijeru. Isus nije došao k nama ostvariti karijeru nego da, kako sam kaže, „služi i svoj život dade kao otkupninu za mnoge“ (Mk 10, 45). I nama služenje evanđelju treba biti jedini razlog za prihvaćanje svećeništva. Ono što je rekao jedanaestorici kad se nakon uskrsnuća opraštao od njih, to govori i nama danas: „Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju“ (Mk 16, 15). To znači da je svećenik poglavito misionar, rekao je nadbiskup. „Nismo, braćo, postali svećenici da bismo se dobro uhljebili, niti da bismo dobili ovu ili onu službu,  ovu ili onu župu. Uvjeren sam da je jedina motivacija zbog koje je svaki od nas izabrao svećenički poziv, bila naviještati evanđelje, biti poslužitelj Božje riječi i Božjih otajstava. A sve je drugo sekundarno i predstavlja samo način ostvarenja onoga što je jedino bitno. A to je biti u službi naviještanja Radosne vijesti“. Dodao je  da budnost nije nikakav negativan stav i njezin cilj nije u prvom redu izbjeći napasti i opasnosti, nego briga za službu koja je svećenicima povjerena. Budnost treba biti izraz naše brige za očuvanje istine, dostojanstva i ljepote našeg svećeništva. U tom smislu zahvaljujem svima koji se svakodnevno trude sačuvati čistim lik svećenika u našoj Crkvi i društvu, rekao je mons. Devčić.

Na kraju euharistijskog slavlja riječki nadbiskup je vjernicima zaželio radosne i sabrane dane Vazmenog trodnevlja te kazao da iako se Misa posvete ulja uobičajeno slavi na Veliki četvrtak i upućena je u prvom redu svećenicima, poruke koje su izrečene su univerzalne i odnose se na svakog vjernika laika.