Na slavlju su sudjelovali svećenici Riječke nadbiskupije koji su, prisjećajući se Kristovih riječi ustanovljenja euharistije i svetog reda na Posljednjoj večeri, obnovili svoja svećenička obećanja. Nadbiskup je u liturgiji blagoslovio katekumensko i bolesničko ulje te posvetio ulje krizme koje se upotrebljava kod krštenja i potvrde te kod svećeničkog i biskupskog ređenja. Zbog praktičnih razloga u Riječkoj nadbiskupiji Misa posvete ulja slavi se dan ranije, rekao je nadbiskup, dodavši da se na Veliki četvrtak liturgijski prisjećamo dvaju velikih oproštajnih darova Isusa Krista svojoj Crkvi, a po njoj i čitavom čovječanstvu; a to su euharistija i svećenstvo. Oni su usko međusobno povezani jer u oba ova dara, premda na drugačiji način, Krist nam daruje samog sebe. I u oba dara poziva i nas da u ljubavi sebe darujemo drugima.

„Sebedarna ljubav, koja je srž euharistije, treba prožimati čitav naš svećenički život i život naših crkvenih zajednica. Izostane li ta i takva ljubav, onda ostaje samo forma: euharistija ostaje samo obred, svećenstvo samo služba, a naše crkvene zajednice samo prigodni skupovi.“ Formalizam koji je Isus spočitavao svojim suvremenicima trajni je izazov i Crkvi, istaknuo je nadbiskup dodajući da euharistija nije i ne smije biti samo prigodno obredno slavlje, već je to izvor i vrhunac našeg kršćanskog života, odnosno našeg nasljedovanja Krista.

U nastavku propovijedi nadbiskup je uputio poticaje okupljenim svećenicima. „Činom svećeničkog ređenja ucijepili smo se u Isusovo mesijansko poslanje, s njim smo pomazani kako bismo i mi bili blagovjesnici siromasima, navjestitelji otkupljenja i milosti Gospodnje“, rekao je i pojasnio kroz tri primjera.

Kao prvi naveo je događaj u kojemu je Lazarova sestra Marija pomazala Isusove noge u Betaniji, nekoliko dana prije njegove muke i smrti. „To je pomazanje, kako ga je objasnio sam Isus, bilo nagovještaj njegove smrti, odnosno pomazanje njegova tijela za ukop. Kao takvo to je pomazanje označavalo da će Isusovo mesijansko poslanje svoj vrhunac doživjeti upravo u njegovoj muci i smrti. A za nas, draga braćo, to znači da je naše svećeničko pomazanje za to da bismo i mi s Kristom umirali sebi za svoje sestre i svoju braću i za sve ljude. Ono označava našu odlučnost da slijedimo Krista do muke i do križa, ne štedeći se, ne izmičući i ne odustajući unatoč svim teškoćama i padovima. Ono što ne smijemo nikada zaboraviti jest da nije važno koliko to košta. Isusu ne možemo dati ‘nešto’. Njemu možemo i trebamo dati sve.“

Kao drugi primjer naveo je prispodobu o Milosrdnom Samarijancu. „Ona nas uči da biti pomazani znači imati uvijek sa sobom ulja kako bismo, poput dobrog Samarijanca, izranjenom čovjeku pokraj puta povili rane zalijevajući ih vinom i uljem“, rekao je. „To je ulje milosrđa koje nam nikada ne smije nedostajati kako ne bismo bili poput starozavjetnih svećenika i levita koji su svoju službu pretvorili u skup rigoroznih pravila i unaprijed zadanih recepata zbog kojih su prošli pored ranjenog brata ne pružajući mu ruku. Poslani smo svima, a napose onima koji su izranjeni životnim nedaćama i svakojakim životnim problemima. Crkva treba biti poljska bolnica, kaže papa Franjo, a mi oni koji pružaju pomoć: sposobni slušati i prihvaćati bez osuđivanja, sposobni prignuti se nad rane onih koji su nam povjereni kako bi im pomogli da očiste ono što nije dobro i da njihove rane zacijele i ozdrave. Pomazanje naših ruku prilikom svećeničkog ređenja označilo je spremnost da naše ruke budu ruke dobrog Samarijanca koji povija rane ranjenika. I da budu Kristove ruke koje su prošle svijetom čineći dobro.“

Naposljetku, naveo je parabolu o deset djevica koja poručuje „da nam ne smije nedostajati ulja kako ne bismo bili poput onih pet ludih djevica koje su čekale ženika sa svjetiljkama, ali bez ulja, zbog čega nisu mogle ući na svadbenu svečanost. Želimo li svijetliti i svijetom raznositi svjetlo Kristovo, moramo biti uvijek pripremni i budni. Nije dovoljno ne činiti ništa loše. Potrebno je i činiti dobro. Bolje je izlaziti, kako kaže papa Franjo, po cijenu prljavih haljina, nego uopće ne izlaziti. Želimo li pomoći drugima, onima kojima smo poslani, da imaju ulja u svojim svjetiljkama, mi sami trebamo trajno rasti u vjeri, u molitvi i u duhovnom životu, usavršavati se u izobrazbi, razvijati vlastite talente i biti prvi otvoreni Božjem djelovanju i nadahnuću, kako bismo doista mogli – slikovito govoreći  – gorjeti, svijetliti te i druge ‘zapaliti’ za evanđelje i za Krista.“

U svijetu punom izazova, nadbiskup je potaknuo svećenike na budnost koja uključuje brigu o tome „da imamo dovoljno ulja kako bismo mogli nastaviti svijetliti u svijetu i donositi drugima svjetlo istinito koje je Krist“. Na kraju, pozvao je svećenike na donošenje potrebnih odluka kako bi svoje svećenstvo doista živjeli na Kristov način, odnosno na način Dobrog Samarijanca i mudrih djevica.

Na misi su sudjelovali predstavnici župnih Caritasa s darovima za Nadbiskupijski Caritas koje su tijekom korizme prikupljali u svojim župama. Njima je u znak zahvalnosti nadbiskup darovao krunice.