U propovijedi je biskup Rogić istaknuo kako misa posvete ulja bolesničkog pomazanja i ulja krizme na Veliki četvrtak ostvaruje i očituje zajedništvo čitave Šibenske biskupije oko Gospodnjega oltara, u katedrali sv. Jakova, kao i zajedništvo sa svim katedralama diljem svijeta. Naglasio je da se to jedinstvo na najdublji način događa u euharistiji, u Kristovoj žrtvi koja trajno okuplja, liječi, svjedoči i daje snagu Božjem narodu. Biskup je podsjetio kako će ulja posvećena u katedrali poći u svih 74 župe Šibenske biskupije te da će svaki svećenik u svoju župnu zajednicu ponijeti ulje krizme i ulje bolesničkog pomazanja iz istih posuda. U tome je prepoznao znak crkvenoga jedinstva, poželjevši da upravo to bude vidljiv izraz stvarnog i živog zajedništva među svećenicima i vjernicima mjesne Crkve.

Govoreći o otajstvu pomazanja, biskup Rogić je naglasio da je sam Bog svoga Sina pomazao Duhom Svetim za Krista – Pomazanika, a da su i vjernici pozvani biti dionici njegova posvećenja i svjedoci njegova otkupljenja u svijetu. Osvrnuvši se na riječi proroka Izaije o onima koji će se zvati „Svećenici Gospodnji“ i „Službenici Boga našega“, biskup je istaknuo kako je svećeničko poslanje u svojoj biti služenje Božjoj blizini čovjeku. To znači po svetim sakramentima posvećivati grešnoga čovjeka, naviještati Božju riječ i biti djelitelj Božje milosti i darova koji vode spasenju i posvećenju. Naglasio je da se to poslanje na osobit način očituje upravo u misi posvete ulja. Samo po Božjem Duhu i po posvećenju svetim redom, rekao je, svećenik može biti utješitelj, nositelj radosti, osloboditelj i blagovjesnik. Takva služba moguća je jedino ako u svećenikovu srcu neprestano odjekuje zahvalna pjesma ljubavi Gospodnje i ako se njegov život oslanja na Božju vjernost i dobrotu.

Biskup Rogić je pozvao svećenike da na Veliki četvrtak dublje urone u tajnu vlastitoga izabranja, poziva i odgovora koji su jednom dali Bogu. Podsjetio je na Isusove riječi: „Čašu koju mi dade Otac zar da ne pijem?“ te istaknuo kako svećeničko „da“, izrečeno na dan ređenja, nije tek događaj jednoga trenutka, nego svakodnevni zadatak i trajna potvrda predanosti. Bilo da netko nosi dvije, pet, petnaest, trideset, pedeset ili više godina svećeničke službe, to početno „da“ traži svakodnevno novo „Neka mi bude“.