Koncelebrirali su kancelar i tajnik Mišel Grgurić, župnik Anto Knežević, župni vikar Marko Maglić i umirovljeni svećenik Tomislav Šporčić. Asistirao je bogoslov Marko  Butković, a posluživali su ministranti. Pjevao je katedralni zbor pod vodstvom Nikole Perišića.

Biskup Križić je na početku propovijedi naglasio da se spominju zadnjih sati Isusovog zemaljskog života koje je proveo u društvu svojih učenika.

Homilija biskupa Križića

„Evanđelist veli kako je Isus svjestan da je došao njegov čas, trenutak prijelaza s ovoga svijeta i tužan je zbog rastanka od onih koje voli. Evanđelist piše da je ljubio svoje do vrhunca ljubavi i rastanak nosi posebnu notu žalosti. Zar to nije karakteristično za svakog čovjeka? Što čovjek više voli, to mu je rastanak teži, jer ljubav je ona koja drži veze s drugima pa mu i rastanak teže pada. Ali čovjek koji nema ljubavi, on nema niti nade, on nema nikakvih očekivanja, njemu je i pojam drugog života, života u radosti i sreći, nerazumljiv. Ako je u smrti nešto posebno lijepo, onda je  to umrijeti kao voljena osoba. Majka Tereza iz Kalkute svjedoči, kada je s pločnika ulica zbrinjavala gubavce koji su umirali nedostojno čovjeka, mnogi od njih su nakon toga umirali s osmjehom na licu s osjećajem da ih netko voli, da je nekome stalo do njih. Isus, koji je svoje volio najvećom ljubavlju, baš zbog toga teško podnosi rastanak. On sigurno zna da će se sa svojima jednom ponovno naći u drugom životu u kojem nema patnje ni boli, ali ta sigurnost ne odstranjuje žalost i patnju zbog rastanka. Isus je bio čovjek kao i mi. Znao je da smrt vodi uskrsnuću, ali unatoč tome ganula ga je duboko smrt prijatelja Lazara, zadrhtao je i zaplakao. I mi u vjeri znamo da sa smrću život ne završava, ali nas smrt voljenih osoba uvijek duboko zaboli.

Isus je sa svojim učenicima organizirao proslavu Pashe, najvećeg židovskog blagdana i za vrijeme pashalne večere ustanovljuje Euharistiju. On je u ljubavi prema svojima upriličio način na koji će vidljivo ostati s njima, biti njihova snaga i biti ljubav u njima. Ni sami učenici nisu sigurno razumjeli razmjer dara koji im Isus ostavlja. Razumjet će tek kasnije, kad postanu svjesni da bez Euharistije ne mogu živjeti. Isus u ljubavi prema učenicima ne daje ima sve, nego daje samog Sebe. Nema većeg dara od sebe samoga, od dara života koji se daje za druge.

Isus u dvorani Posljednje večere čini još jednu gestu da bi u ljubavi bio što jasniji svojim učenicima. Ustaje od večere, uzima ubrus i posudu s vodom, ide od jednog do drugog učenika i pere im noge. Ta gesta ih je znatno zbunila. Smatrali su da to njemu, kao velikom Učitelju, ne priliči. Petar odmah reagira i želi Isusa spriječiti da njemu pere noge. Veli mu: ‚Nećeš mi prati nogu nikada!‘ Petrova reakcija je iskrena. Time izražava poštovanje i osobni stav poniznosti prema Isusa. No, Isus to tako ne vidi i veli mu kako on ovu svoju  gestu sada ne razumije, ali shvatit će je tek poslije. Petar je doista tek poslije shvatio istinu kako prava ljubav spontano nosi osobu da drugima služi i u onim najponiznijim stvarima. To je temeljna karakteristika prave, božanske ljubavi: služenje u poniznosti. Ovo nije lako postignuti. Lakše je postići nekoliko doktorata, dobiti i Nobelovu nagradu, negoli diplomirati u ovoj školi Isusove poniznosti i ljubavi. Isus je božanska osoba, njegov stalež je nebeski, ali on za sebe veli: ‚Ja sam posred vas kao onaj koji poslužuje.‘ (Lk 22,27). A na drugom mjestu ističe: ‚Sin Čovječji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge.‘ (Mk 10,45).

Nije nam uvijek jasan ovakav Isusov stav. Naša, ljudska logika drukčije funkcionira. Po toj logici služenje bi spadalo na one niže rangirane po časti, po ugledu, na one neškolovane, neuke, siromašne. Božja logika je obrnuta. Po toj logici ugled i dostojanstvo ne dobivaju se izobrazbom ili staležom kojemu tko pripada, nego baš po služenju. Isus jasno veli učenicima: ‚Tko hoće da među vama bude prvi, neka bude svima sluga.‘ (Mk 10,44). Zato nam nije uvijek lako prihvaćati ovakvu Božju logiku. To jasno vidimo i iz pitanja koje je Isus, nakon pranja nogu, postavio učenicima: ‚Jeste li razumjeli što sam vam učinio?‘ Odgovor učenika na njegovo pitanje bila je šutnja. Isus je dobro razumio njihovu šutnju koja je značila da to ne mogu ili ne žele razumjeti. Ovdje i nije glavni problem u razumijevanju, nego u prakticiranju. Znamo iz iskustva: kada nam se nešto ne da, onda se pravimo da to ne razumijemo. Glavni problem je što ljubav učenika još nije dosegnula određenu razinu koja im omogućuje da idu spontano prema služenju. Kada ta ljubav izraste do određene punine, onda se djela služenja čine gotovo, instinktivno.

Uzmimo za primjer jednu majku. Ona sve čini za svoje dijete. I noću i danju je njemu na raspolaganju. I to sve radi spontano, bez razmišljanja je li to teško, jer ona dijete neizmjerno voli. Kada je osoba ispunjena takvom ljubavlju, onda u služenju ništa nije ni teško ni nemoguće. U toj ljubavi Isus želi odgojiti svoje učenike. Zato im veli: ‚Primjer sam vam dao da i vi činite kao što ja vama učinih.‘ Kada bi svi imali takvu ljubav, raj bi bio ostvaren još ovdje na zemlji. Međutim, to ostvarenje nije moguće na zemlji.

Isus uspostavlja Euharistiju u kojoj daje učenicima samoga sebe kao kruh, kao hranu, kao život. Tim kruhom želi unijeti u srce svakoga svog učenika svoju ljubav i svoje osjećaje prema Bogu i prema čovjeku. Ako po blagovanju euharistije ne rastemo u tim vrijednostima, onda moramo preispitati dostojnost našeg blagovanja euharistije. Možda bi nam Isus mogao reći, kao učenicima u dvorani Posljednje večere: ‚Niste svi čisti.‘ Nema boljeg deterdženta za čišćenje duše i srca od ljubavi i služenja. Petar pri pranju nogu nije ništa razumio, ali mu je Isus rekao da će to razumjeti kasnije. On u svojoj Prvoj poslanici piše: ‚Imajte žarku ljubav jedni prema drugima, jer ljubav pokriva mnoštvo grijeha!‘ (4,8).

Tko u svom srcu nosi Isusovu ljubav, na sigurnom je putu. Neće zastraniti bez obzira na sve slabosti koje ima. Tko u srcu njeguje Isusovu ljubav, taj ima pristup euharistiji, a euharistija umnaža snagu te ljubavi, a to je onda jamstvo da nas životne nevolje neće nikada slomiti. Amen.“

Nakon homilije biskup Križić je dvanaestorici vjernika oprao noge na spomen Isusovog pranja nogu učenicima. Poslije popričesne molitve Presveto je pohranjeno u svetohranište pripremljeno na pokrajnjem oltaru gdje su se vjernici klanjali do ponoći.