Misa za bleiburške žrtve i žrtve Križnog puta

Na početku Mise rekao sam kako se u svetištima obično osjećamo smireni i duhom raspoloženi, te uz molitvu i pjesmu puštamo neka prorade one nevidljive antene koje nas povezuju s drugim i drugačijim svijetom. No, nimalo se ne bih začudio ako bi mi netko danas rekao: biskupe, ja se ovdje ne osjećam kao na hodočašću. Nemiran sam i najradije bih vikao. Bio sam, naime, kao dijete sudionik strašnih događaja i stradanja nevinih ljudi ovdje na bleiburškom polju. Gledao sam vlastitim očima ubijanja i mučenja nedužnih civila. Slušao krikove i zapomaganja djece i žena. Dugo zbog toga nisam mogao ni spavati, ni miran biti. Preživio sam, hvala Bogu, sve te strahote. Ali, ne mogu se osloboditi potresnih slika koje su mi se duboko urezale u pamet i u dušu. One me pritišću. One su mora duše moje. Svaki put kad se spomene Bleiburg, to malo mjesto na austrijsko slovenskoj granici, na putu između Dravograda i Klagenfurta, mene srsi prođu.

a. Bleiburg

Eto, to malo mjesto postalo je sintagmom najvećeg stradanja Hrvata u XX. stoljeću. Znamo kako su u prigodi povlačenja pred partizanima vojnici hrvatskih oružanih snaga s velikim brojem civila krenuli početkom svibnja 1945. prema Austriji s namjerom tražiti zaštitu kod Engleza i Amerikanaca. Međutim, ovdje na ovom polju Englezi su zaustavili mnoštvo hrvatskih vojnika i civila, žena i djece. Zatražili su od hrvatskog vrhovništva neka se predaju partizanima u roku od jednog sata. Kako ih nisu nagovorili da se predaju, otvorena je vatra iz partizanskih redova i započelo brutalno ubijanje ljudi u obruču. Kad su nakon toga istaknute bijele zastave preživjele zarobljenike su preuzele jugoslavenske vojne jedinice. I započeo je njihov “križni put” praćen mučenjem i progonima od logora do logora preko Slovenije, Hrvatske, BiH do Makedonije.
U toj koloni smrti bio je među ostalim i Ivan, koji u svojoj bilježnici zapisa kako je preživio pokolj u Bleiburgu, izdržao muke i glad na križnom putu, te dospio u istočni logor u Mostaru. Tamo se svakog jutra prozivalo skupinu zarobljenika koji su onda nestajali. Među logorašima se govorilo kako vjerojatno idu na rad u druga mjesta. A njih je zapravo noć gutala. I Ivan je jednog jutra u srpnju 1945. godine s grupom prozvanih zatvorenika imao biti likvidiran. Kad je njegov rođak Vido prepoznao vodnika -bivšeg četnika- koji je prozivao zatvorenike tog jutra, upitao je kuda to vode njegovog rođaka Ivana. A kad mu je ovaj drsko odgovorio “ta valjda on zna u kakvoj su ga vojsci zarobili”, Vido mu je odvratio da mu je poznato kakvu je kokardu on (vodnik) nosio prije nego se preobukao u partizane. Tada je vodnik vratio Ivana i on je ostao živ.

Zanimljiv je detalj iz Ivanovih bilježaka kako su se ponašali “osloboditelji” koji su preostale Hrvate oslobađali od svega što su imali, otimajući im stoku i imovinu i odvodeći ih na prisilne radove. Ivan se prisjeća kako je jednog dana pošao s ocem u grad tražiti pravo glasa. I kad je to obrazložio jednom oficiru kojeg je otprije poznavao, čuo je “utješan” odgovor: “Da ti tko glavu skine, nemaš pravo pitati pravo glasa!” Ivan je tada shvatio u čemu se sastojalo to “oslobođenje”.

Bleiburg je stoga metafora stradanja Hrvata, kako ovdje na ovom polju, u svibnju 1945., tako i na križnom putu, kao i svim drugim mjestima patnje, ubijanja, s presudama i osudama bez dokaza i krivnje u poratnom razdoblju. Bleiburška tragedija bila je kroz 50 godina negirana u historiografiji i proskribirana kao opasna tema o kojoj se nije smjelo govoriti. Nakon sloma komunističke Jugoslavije i uspostave demokratske, slobodne i neovisne Republike Hrvatske Bleiburg je postao jednom od sudbonosnih tema i pitanja novije hrvatske historiografije i čeka na povijesnu rehabilitaciju. Valja utvrditi i vrednovati sudionike Bleiburške tragedije te o tome izreći sigurne podatke pred domaćom i svjetskom javnošću. Braća Hrvatskog Zmaja u prigodi 50-te obljetnice stradanja postavili su ovdje spomen ploču bleiburškim žrtvama i stradalnicima križnog puta sa znakovitim tekstom: “Hrvatska će se uvijek sjećati svojih sinova i kćeri koji su ubijeni jer su ljubili svoj rod i dom hrvatski”. Hrvatska će se uvijek sjećati… Posebice je dobro i znakovito što je te godine obljetnica proslavljena pod pokroviteljstvom Hrvatskog Sabora. Tako se ova tužna tragedija pretvara u svehrvatsku nacionalnu brigu kako ne bi iščezla iz pamćenja ljudi.

b. Križni put

Svake nas godine duboko potrese sjećanje na pogibiju hrvatskih vojnika i civila ovdje i na križnom putu. Koliko je samo suza proliveno zbog njihove smrti? Koliko je obitelji zavijeno u crno? U nama se budi suosjećanje sa svima koji su bili pogođeni tom tragedijom. Brišući suze dižemo srca prema nebu i molimo mir i blagoslov zemlji i narodu koji je nastradao. No, ne krijemo osjećaje zbunjenosti zašto je Bog dopustio da zlo trijumfira, a on se “povukao u neprobojnu šutnju” iz koje ne odgovara na teška pitanja tolikih Jobova današnjice. “Gdje si, Bože? Zašto šutiš? – pita se E. Wiesel u jednom svom djelu (“Židov danas”). “Koljači ubijaju, a ti nijemo gledaš? Gdje si?!” Naš Tin Ujević simbolično sažimlje krikove tisuća jadnika i prognanika pa pjeva:
“Koliko puta iz te crne jame
digosmo nebu ruke pune gnjeva !
Koliko puta povrh oštre slame,
vrisnusmo mržnjom svetih hvalospjeva”.

Koliko puta? Zbunjuje nas činjenica što se to često događalo u našoj povijesti. Od Krbave preko Bečkog Novog Mjesta do Bleiburga; i od Bleiburga preko Vukovara, do Škabrnje i Dubrovnika?! Koliko samo puta.. “digosmo nebu ruke pune gnjeva!”

Kad smo prije nekoliko tjedana razmatrali muku Isusovu i njegov križni put bili smo također zbunjeni i iznenađeni. Zbunila nas je činjenica kako Bog plače, pomoć traži i umire na križu, a nebo šuti. A iznenađeni smo bili držanjem svijeta, slabošću apostola, prevrtljivošću i oportunizmom Pilata koji zbog političkog karijerizma žrtvova Isusa, iako “na njemu ne nađe nikakve krivice”. Koliko je samo nevino osuđenih Hrvata odležalo po turskim, autrougarskim, jugoslavenskim, europskim i međunarodnim sudnicama i zatvorima diljem svijeta?!

No, Božja smrt na Golgoti za vjernike nije uzaludna. Obasjana svjetlom uskrsnuća ona dobiva posebno značenje i postaje izvorom života. Jer, otkad je Bog umro na križu, nema patnika koji mu nije blizak i drag. Bliski su mu svi koji krvare od duševnih patnja i fizičkih muka, koji su proganjani i nepravedno osuđivani, koje pritišće križ kleveta, prijevara, ogovaranja i laži, koji su čuli (ili će čuti) sličnu “Pilatovu presudu” zbog ove ili one politike. No, zahvalni za veliku milost koju imamo zaslugom muke i smrti gospodina našega Isusa Krista, žarko ćemo moliti neka križni putovi naših sunarodnjaka skupa s neizmjernom vrijednošću Kristove Predragocjene Krvi budu zalogom njihovog vječnog spasenja u nebu, a njihovim potomcima utjeha, nadahnuće i snaga.

c. Mir srca je srce mira

Poučeni gorkim iskustvom 20. stoljeća kad su opake ideologije fašizma, nacizma i komunizma posijale Europom sjeme razdora, mržnje, zlobe i uništavanja, što je urodilo milijunskim žrtavama Prvog i Drugog svjetskog rata, mi Hrvati katolici, okupljeni na ovom hodočasničkom mjestu stradanja naše braće i očeva ovdje danas javno ispovijedamo kako ne pristajemo na zov groblja i miris baruta, na hladni huk smrti, mržnje i razaranja što već decenijama zagađuje podneblje ovog dijela Europe. Znajući kako ne ubijaju ljude puščana zrna koja dolaze iz strojnica, već izopačena srca koja drže ruku na obaraču, mi štovatelji bleiburških žrtava prihvaćamo trajni poziv Crkve koja se ne umara poticati svoju djecu na obraćenje jer zna kako iz obraćenog srca proizlaze: “ljubav, mir, dobrota, milosrđe, praštanje, srdačnost i zahvalnost”.

Ovo naše zborovanje i hodočašće stoga nije “govor mržnje” kako nam se često znalo spočitavati jer smo se usudili spominjati žrtve koje su stradale i komuniste koji su ih ubijali, kao i Engleze koji su ih goloruke izručili. Ovo je zborovanje poziv na svjedočenje utopije mira i ljubavi, poziv biti nositeljima nade, protivnicima besmisla i mržnje, a prorocima smisla, pravednosti i sporazumijevanja, što se može ostvarivati samo ako se molitva useli u srca ljudi i u domove obitelji. A mi smo danas kao jedna molitvena obitelj koja je svjesna kako samo molitva i sakramentalni život donosi mir srca; a mir srca je srce mira. Želja nam je stoga neka takav mir postane dio dnevne higijene svakoga od nas, kako bi nas Gospodin očuvao od “kuge, glada i rata!” i udijelio trajno našoj Domovini toliko žuđen mir i slobodu!

Naše vrijeme traži stvaratelje novog svijeta, nove i drugačije Hrvatske, nove i drugačije Europe. Na potezu su angažirani kršćani, zaljubljenici i propovjednici Kristovog križa; kršćani koji se nadaju, vjeruju i ljube. Pred iskustvom netrpeljivosti zbog čega je Europa gorjela u plamenu mržnje i prezira, mi poklonici Kristovoga križa i štovatelji križnog puta naše braće po krvi i vjeri, osjećamo se pozvanima danas svjedočiti i propovijedati utopiju mira, ljubavi, praštanja i povjerenja. Zahvalni Bogu za sve, a posebice za naše očeve koji su stoljećima bili postojani i vjerni svojim korijenima i svojoj povijesti koja je često bila obilježena znakom križa, obraćamo se na koncu Mariji s kojom je povezana naša prošlost i sadašnjost. Ponosni na svoje kršćansko i hrvatsko ime, molimo Gospu, koja majčinski osjeća dramu borbe dobra i zla, svjetla i tame, neka nam zasine svojim nebeskim svjetlom. Neka njezinim zagovorom i našim ljudskim naporom u Hrvatskoj svane vrijeme blagoslovljenog i trajnog mira u istini i ljubavi. Naše nastojanje Boga priznavati, život poštivati, sakramente slaviti, Crkvu voljeti i Bogu se moliti, stavljamo danas pod okrilje one koja je “nada svijeta i zora spasenja”. Amen.