Don Damir je u propovijedi povezao poruku navještene Božje riječi s blagdanom sv. Filipa Nerija koji se slavi 26. svibnja, u ozračju svetkovine Duhova, osobitog događaja silaska Duha Svetoga nad Mariju i apostole u Dvorani Posljednje večere.

„Taj dan je osobit za Crkvu, Crkva se rodila na taj dan. Ta svetkovina kao da nam uvijek iznova svake godine želi ponoviti lekciju, a to je da bez duha Božjega ne možemo živjeti. Bez duha Božjega smo ništa. Bez duha Božjega ostajemo prazne ljušture koje se samo zakapaju u svoje planove, u planove koji često nemaju smisla niti će u budućnosti biti ostvareni. Sv. Filip Neri je bio čovjek koji se prepustio duhu Božjem“, istaknuo je don Damir.

Tumačeći potrebu otkrivanja Božjega plana u životu pojedinca, dr. Šehić je rekao da je Filip Neri dva puta u životu skupio sve svoje knjige. Jednom ih je prodao, ostavio je samo Sveto pismo, a drugi put dio knjiga je spalio.

„Filip je shvatio da mu škola nije dobro išla i nije se previše oduševio studijem. Možda na to netko može gledati i s predrasudom, reći, ukoliko mu škola nije išla, ništa drugo mu nije preostalo nego da bude svet, da se moli. Međutim, Filip je bio jako inteligentan čovjek. On je čovjek čija inteligencija nije bila sazdana samo u razumskom shvaćanju. Njegova inteligencija bila je ukorijenjena u duhu Božjem. Filip je bio i savjetnik poznatih osoba, čak i nekih papâ toga vremena. Bio je savjetnik i svetaca, npr. sv. Karla Boromejskog, kojemu je Filip bio ispovjednik i savjetnik“, rekao je don Damir.

Zanimljivo približavajući i aktualizirajući život sv. Filipa za svakoga od nas, kao poticaj da sagledamo tijek događaja u našem životu, dr. Šehić ohrabrio je mlade iskustvima koje je proživio Neri. „U životu sv. Filipa Nerija ništa nije išlo baš tako lagano: ni njegov studij, ni njegovo odlučivanje, ni njegovi planovi, njegove mladenačke želje. Sve je nekako čekalo na Božji plan. Bog je htio u njegovom životu izvesti stvar na pravi put, baš kako je On to zamislio. Filipov početak studija, njegov odlazak na jug Italije u Monte Cassino gdje se trebao priučiti kod svog ujaka i postati dobar zanatlija, a Gospodin je predvidio nešto drugo za njega. Njegovu sobu okrenuo je prema drevnoj benediktinskoj opatiji Monte Cassino i tu je počela kulminacija Božje ljubavi u Filipovom srcu. Nije htio zanatski posao, razmišljao je kako bi postao monah, redovnik. Međutim, ni to se nije dogodilo. Gospodin nije htio da Filip postane monah. Ali ga je odveo u Cassino, da njegovo srce zaista omekša za neke planove koje je predvidio. Kad se vratio u Rim, počeo je činiti djela ljubavi, i to obična mala djela. No, ta djela nekad nisu bila dovoljna da bi prehranio djecu i mlade koje je okupljao oko sebe. Stoga je odlazio i pred bogataške kuće, pred glasovite palače. Nije se libio prositi za djecu koja su trebala dobiti obrok i hranu koju je Filip njima podijelio. Kažu da je više dosadio proseći pred vratima te mu je jedan bogataš udario pljusku. Filip se na to nasmijao i rekao mu: ‘To je za mene. A sada udijeli koji siromašni novčić za siromašnu djecu radi koje sam došao’“, sažeo je pregled Filipovog života don Damir, poručivši: „U tim gestama koje su stare 500 godina, jer Filip je živio u 16. st., vidimo svježinu duha Božjega koja je bila spremna poučavati srce jednog čovjeka i dovesti ga u svakodnevnu interakciju s Božjom ljubavlju. Božja ljubav nije nešto statično, nešto što objesimo u sobi ili negdje skriveno, što ostaje privatno, moje. S Božjom ljubavlju moramo ući u dijalog. Božja ljubav mora se razlijevati u našoj okolini. Nemoguće je saznati, spoznati, naučiti ili dohvatiti Božju ljubav i zadržati je za sebe“.

Na primjeru toga osobitog sveca, don Damir je rekao kako nijedan svetac nije kopija drugoga, kao što ni svaki čovjek nije kopija nekoga prije sebe ili nekoga koga je imitirao. „Svetost koja se ostvaruje u pojedincu, u svakome od nas, jer na svetost smo pozvani, svetost je koja odlikuje našu osobu, našu posebnost. Kada bismo izostali s popisa svetaca, a Bog nas je predvidio, kao da bismo onemogućili Bogu da ostvari sebe preko nas u ovom svijetu na još jedan neponovljiv način. Svetost nije fakultativna, tko to želi, nego je obligatorna, obvezujuća za svakoga od nas. Ako dođemo pred Boga i kažemo da se nismo trudili biti sveti, kao da smo propustili nešto što je Bog za nas htio učiniti“, poručio je dr. Šehić.

Tumačeći navješteno Evanđelje, don Damir je rekao kako je pitanje koje su Isusu postavili Zebedejevi sinovi o njihovom položaju u Kraljevstvu Božjem i naše pitanje: „Gospodine, koje je moje mjesto u tvom Kraljevstvu? Gdje si odredio mene staviti? To pitanje koje su apostoli uputili Gospodinu je i naše pitanje, nekad skriveno, s nekim drugim željama“.

„Navještena Božja riječ problematizira pitanje nad svim pitanjima: Gospodine, kako me ti vidiš? Kako me ti, Gospodine, promatraš? Tko sam ja za tebe, Gospodine? To je pitanje suprotno od onoga koje Gospodin postavlja svojim učenicima: ‘Što vi kažete, tko sam ja?’. Ovdje se postavlja drugo pitanje: Gospodine, što ti kažeš, tko sam ja za tebe? Kao da nam je važno i da nam je stalo da znamo što predstavljamo u Božjim očima. Apostoli su se brinuli za to gdje je njihovo mjesto, s Isusove lijeve ili desne strane, jesu li oni važniji Isusu od drugih apostola? Hoće li Toma, Jakov i Ivan biti prva tri ili će oni biti deveti, deseti i jedanaesti? Ta su pitanja prožimala srce tih apostola. Ta pitanja, povremeno ili češće, prožimaju i svakoga od nas i postavljaju nam tolika pitanja i nedoumice“, rekao je don Damir, dodavši kako takvo pitanje opterećuje naše srce, ali i „ostavlja mogućnost da i ja u današnjem svijetu i vremenu mogu dosegnuti barem malo svetosti koju su dosegnuli sveci. Bog nije svetost zaključao i rezervirao samo za odabrane, nego za svakoga od nas. Svetost je potpuno besplatna, svetost Bog nudi čovjeku svaki dan. Svetost je dostižna i blizu čovjeka. Potrebno je imati samo otvoreno srce i vjerovati da Bog može mijenjati moj život“.

Naglasivši da je „misa najdivnije mjesto na ovom svijetu“ i da je od ičega što možemo pomisliti „sigurnija činjenica koja nas oduševljava, a to je da je Bog prisutan među nama“, dr. Šehić mlade je ohrabrujuće potaknuo: „Pomozimo Duhu Svetom, a možemo mu pomoći svojom slobodnom voljom, da otvorimo svoje srce i da zamolimo Duha da se nastani u našem srcu. To je prvi korak koji je potpuno dovoljan za svetost – zamoliti duha Božjeg da se nastani u našem srcu. Da naše srce postane njegov dnevni boravak, njegova soba. Da naše srce, koliko god ogrezlo u dvojbama, grijesima, slabostima ovoga svijeta, uistinu postane mjesto gdje Duh Sveti može boraviti. Uvjet da bi Duh Sveti boravio u našem srcu nije da prethodno budemo dobri, pobožni, sveti, potpuno čisti. Uvjet je samo otvoriti vrata svoga srca. A to zaista može učiniti svatko od nas. Kad otvaramo vrata svoga srca duhu Božjem, budimo spremni i budimo otvoreni da Duh Sveti čini u našem životu upravo ono što On želi činiti u našem životu, a ne da radimo ono što smo mi predvidjeli za Njega. Duh Sveti ne voli da mu mi zapovijedamo. Duh Sveti voli da se mi njemu prepustimo i da uistinu uživamo u planu kojeg je Gospodin predvidio za nas“, poručio je don Damir, poželjevši da i ta misa bude prigoda za novi početak.

Nakon mise euharistijsko klanjanje pred Presvetim predvodio je povjerenik za mlade Zadarske nadbiskupije don Zvonimir Mikulić.

Mise za mlade u crkvi Sv. Dimitrija u Zadru koja se nalazi pokraj zgrade zadarskog Sveučilišta održavaju se od 23. veljače 2020. g., svake srijede. Od 19.30 sati misu uvijek predvodi drugi svećenik te pjeva i svira drugi župni zbor mladih. Zborovi se izmjenjuju i rado se odazivaju. Posljednje srijede u mjesecu nakon mise bude euharistijsko klanjanje.

Slavlje te mise dogodilo se na poticaj mladih koji su se htjeli okupljati i slaviti Boga. „Mladi iz cijeloga grada Zadra, iz različitih župa su se angažirali, da bi svake srijede zajedno slavili misu. To je važno mjesto za Zadar. Za vrijeme mise je i prilika za ispovijed. Otvara se prostor i za svjedočanstva vjere i duhovnog poziva. Nakon mise bude druženje mladih u dvorištu sjemeništa Zmajević. Uz druženje, igru, okrepu, pjevanje i slavljenje mladi se upoznaju i rastu u vjeri. Mladi su osjetili da je tu lijepo, dobro, dolaze na misu i voljni su se uključiti. Raste želja mladih za razgovorima i za uključenjem u druge projekte u pastoralu mladih i u župama. Misa za mlade svakog tjedna bogatstvo je za grad Zadar i Zadarsku nadbiskupiju“, rekao je don Zvonimir Mikulić.

Goran Marjanović je posvjedočio kako ga je u dolasku na tu misu potaknulo zajedništvo mladih. „Slavljenje Gospodina donosi mi sreću, zadovoljstvo i radost. Želim biti prisutan u toj duhovnoj obnovi Zadra. Volio bih da mladi više shvate koliko je Bog bitan u našem životu i koliko bez njega ne možemo učiniti ništa. Pozivam mlade da dođu. Nakon što zajedno budemo pred Gospodinom, imamo druženje, razmjenjujemo zajednička iskustva, imamo plodova. Kad druženju prethodi susret s Gospodinom, ona postaju ljepša, radosnija, plodonosnija. Bolje je provesti trenutke pred Gospodinom, nego potrošiti vrijeme u kafiću ili u nekim ispraznostima života koje ne pridonose duhovnom rastu, radosti ni zajedništvu. Doživio sam obraćenje kad sam shvatio što znači biti u odnosu s Gospodinom“, rekao je Goran koji nosi i krunicu oko vrata, jer je Gospa puno pridonijela njegovom duhovnom životu i vratila ga Gospodinu.

Sabrina Pintar je rekla: „Misa za mlade odlična je prigoda jer mi mladi imamo priliku biti na okupu. Jedan dan u tjednu imamo svoj dan. Lijepo je što svatko može otići u svoju župu na misu, ali srijedom u crkvi Sv. Dimitrija svi smo na okupu. Dinamičan je program, teme su prilagođene nama mladima, odlična je atmosfera. Tada imamo priliku vidjeti Zadar u malom, glede zborova koji pjevaju i duhovnog života mladih. Dođite i vidite, duhovno se obnovite i upoznajte nekog novog. Povežimo se u Kristu, to je svima nama na duhovni rast i izgradnju“.