Na početku mise rektor Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa preč. Zdenko Spajić u ime bogoslovne zajednice izrazio je sućut te podsjetio da je pok. svećenik Pero obavljao službu ekonoma u Bogosloviji. Pozvao je stoga na molitvu zahvalnosti za pokoj njegove duše „da mu Gospodin nagradi svako dobro djelo u njegovom životu“.

U prigodnoj propovijedi kardinal Puljić rekao je da mu je, kako godine odmiču, osobno sve teže govoriti na sprovodima svećenika jer su tolike godine zajedno proživjeli i u ratu prebrodili sve nedaće, a pogotovo zato jer u Vrhbosanskoj nadbiskupiji ostaje još jedna praznina. Kazao je da mu kao Ordinariju teže pada kada se Nadbiskupija oprašta od aktivnog svećenika, jednog koji tek „dozrijeva“, nego od onog koji je „dozrio“, jer je razumljivo da ćemo svi mi jednog dana „iz ove vremenitosti zakoračiti u vječnost“.

Osvrćući se na pročitano Evanđelje, posvijestio je nazočnima da bez obzira na zvanje i sposobnost „Nitko od nas sebi ne živi, nitko sebi ne umire“ (Rim 14,7). „Bog nas je zamislio, Bog nas je stvorio, Bog nas je dao na ovaj svijet i mi upravo s Bogom moramo surađivati. Kao što sv. Pavao reče – svi ćemo doći pred lice Božje“, kazao je kardinal Puljić podsjetivši da je nemoguće ovom zemljom hoditi, a ne okaljati se. Pozvao je da molimo jedni za druge, posebno za one koji su pošli prije nas, da im Bog bude milostiv.

Kardinal Puljić istaknuo je da prema pokojnom svećeniku Peri, s kojim je kao Ordinarij proveo dosta vremena, mnogi osjećaju zahvalnost jer im je pomogao, a nekima čak i život spasio. Kazao je da je ne samo u ratu, nego i za vrijeme poplava u Doboju, gdje je djelovao, bio neumoran u pomaganju drugima upravo znajući da ne živimo sebi već Bogu. Zahvalio mu je za njegovo svećeničko služenje ovoj mjesnoj Crkvi te istaknuo da mu je osobito simpatično bilo da je vlč. Pero ovu mjesnu Crkvu, dok su drugi tražili način kako otići, volio i onda kad je bila izranjena, razapeta i u neizvjesnosti. Izrazio je nadu da će u njegovom primjeru drugi, osobito mladi, vidjeti kako se voli i izgara za svoju mjesnu Crkvu znajući da ne živimo sebi već Njemu, koji nam je život dao.

Na kraju mise generalni vikar Vrhbosanske nadbiskupije mons. Slađan Ćosić u kratkim je crtama prikazao životni tijek svećenika Perice i dao svoj osvrt.

Vlč. Pero Iljkić je rođen 1. listopada 1963. godine u Gradačcu. Filozofsko-teološki studij završio je u Vrhbosanskom bogoslovnom sjemeništu u Sarajevu. Za đakona je zaređen u katedrali Presvetog Srca Isusova, 27. studenoga 1988. godine. U istoj katedrali, 29. lipnja 1989. godine, na svetkovinu svetih Petra i Pavla, zaređen je za svećenika Vrhbosanske nadbiskupije. Za svoje mladomisničko moto uzeo je riječi: “Bože, budi mi Put, Istina i Život”.

Njegov prvi svećenički korak bila je služba župnog vikara u župi sv. Josipa u Zenici od 1989. do 1991. godine. Poslije Zenice odlazi na istu službu u župi sv. Josipa na Marindvoru – Sarajevo, gdje ostaje do 1992. godine. U srpnju iste godine imenovan je župnikom župe u osnivanju u Novom Gradu – Sarajevo, a kratko vrijeme bio je privremeni dušobrižnik župe Uznesenja Blažene Djevice Marije na Stupu.

Od 1996. do 1998. obavljao je službu ekonoma Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa u Sarajevu. U srpnju 1998. godine preuzeo je službu župnika župe sv. Ante Padovanskog u Lukavcu, koju je obavljao do 2010. godine. U istom je razdoblju u dva mandata bio i dekanom Tuzlanskog dekanata. Posljednja njegova svećenička služba bila je u župi Presvetog Srca Isusova u Doboju, gdje je kao župnik proveo punih 9 godina, ujedno skrbeći za duhovne potrebe zatvorenika u Kazneno popravnom zatvoru.

Tijekom svećeničke službe bio je član svećeničkog vijeća Vrhbosanske nadbiskupije, član HKD Napredak i predsjednik ogranaka tog istog društva u Lukavcu i Doboju, te predstavnik Vrhbosanske nadbiskupije u Odboru za međureligijsku suradnju u Doboju.

Vlč. Pero je preminuo u Klinici za anesteziju i reanimaciju Sveučilišnog kliničkog centra u Sarajevu, u jutarnjim satima 7. rujna, u 56. godini života i 30. svećeništva.