U koncelebraciji je bilo 20 svećenika među kojima: župnik domaćin don Stipan Bodrožić, poljički dekan don Mate Čulić, omiški dekan don Jozo Gojsalić, profesor na KBF-u u Splitu don Josip Dukić ml., povjesničar don Slavko Kovačić, gvardijan franjevačkog samostana u Omišu fra Frano Doljanin.

Program je započeo kratkim izlaganjem,profesora na KBF-u u Splitu dr. sc. don Josipa Dukića, o temi „Don Mirko Bašić i svećenici splitsko-makarske nadbiskupije ubijeni u Drugom svjetskom ratu i poraću“. „Za vrijeme Drugoga svjetskoga rata na prostoru Splitsko-makarske biskupije i Franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja ukupno je ubijen 51 svećenik (21 biskupijski i 30 franjevaca). Partizanske postrojbe su od prvoga dana bile pod kontrolom Komunističke partije i sve što čine, čine po nalogu Komunističke partije. Uglavnom bez suđenja ili namještenim sudskim procesima, Komunističke vlasti ubile su 43 svećenika. Sve likvidacije su planirane, a Partija je i nakon rata nastavila s represijom i likvidacijama svećenika“, kazao je don Dukić.

U kontekstu komunističkih zločina nad svećenicima don Dukić je između ostaloga iznio i dokument tzv. „Deset zapovijedi komunista“ gdje na kraju istoga stoji: „Neprijatelj broj jedan (komunizma) je Rimska Crkva i kršćanska obitelj“.  „Komunisti i cjelokupni komunistički režim napravili su mnogobrojne zločine nad katoličkim vjernicima, no istina uvijek pobjeđuje i svi zločini izaći će na svjetlo kao što se dogodilo i sa slučajem don Mirka Bašića“, istaknuo je don Josip.

Na početku mise župljanin i vjeroučitelj Marin Bašić pozdravio je nadbiskupa Križića, sve svećenike, vjernike, hodočasnike, Poljičane, predstavnike civilnih vlasti, a posebno je istaknuo među uzvanicima, obitelj pokojnog don Mirka Bašića iz Tugara. U obraćanju je ukratko opisao život i tragičnu smrt don Bašića te je među ostalim kazao: „Mučeništvo, po kojem učenik postaje sličan Učitelju, Crkva smatra osobitim darom i dokazom najveće ljubavi. Odlika je kršćanskih mučenika što umiru iz ljubavi prema Bogu i bližnjima, a upravo zbog toga postaju uzorom i nadahnućem. Krv kršćana, sjeme je novih kršćana, reći će Tertulijan. Mučeništvo i smrt don Mirka Bašića sjeme je i nadahnuće našoj vjeri. Danas se sjećamo njegove mučeničke smrti koja, i nakon 82 godine, ne gubi snagu svjedočanstva i koja u nama i danas izaziva najdublji osjećaj poštovanja“.

U homiliji je nadbiskup Križić govorio o otajstvu zla, ali i o Isusovom odgovoru na mržnju i nasilje. „Ovakvi događaji ne smiju se prepustiti zaboravu, ali ujedno molimo Boga da se ovakvi događaji više nikada ne ponove“, kazao je na početku homilije nadbiskup. „Kada je Isus pripremao svoje učenike na svjedočanstvo i poslanje, nije im kazao da će biti lako, već im govori da će biti proganjani. Isus im otvoreno govori o poteškoćama na koje će naići pa čak uz rizik da učenici odustanu. No, unatoč svim teškim situacijama, Isus im obećava da će on uvijek biti uz njih. Svećenici, redovnici i redovnice bili su omiljena meta i lovina Komunističke vlasti kojoj je mučenje i ubijanje bila gotovo zabava, da ne kažem natjecanje u strijeljanju. Bili su uvjereni da će, udarajući pastire, raspršiti cijelo stado vjernika. U tom vremenu je u našoj Domovini ubijeno 694 svećenika, redovnika i redovnice. Kada dodamo k tome stotine onih koji su prošli zatvore, različita mučilišta, iz toga se jasno može vidjeti, s kakvom se mržnjom nova vlast, sručila na Katoličku Crkvu, ali i na Hrvatski narod“, istaknuo je nadbiskup.

„Kada mržnja ovlada čovjekom ona ga pretvara u đavla“ te kako je istaknuo nadbiskup Križić, „sjećanja na ovakve događaje ne smiju imati za cilj pobuđivanje mržnje prema nekome ili čak želju za osvetom. Kada bi to bio cilj onda bi se i mi sami pretvorili u zlo i davali mjesta đavlu u našoj nutrini. Odgovor na mržnju je praštanje i ljubav. To je Isusov stav i on to traži od svakoga. Koja su dva temeljna motiva zbog kojih Isus odbija nasilje? Kao prvo, on tvrdi ‘Tko se laća mača od njega i gine’. To znači da osoba koja čini zlo postat će i žrtvom vlastitoga zla. Ne možemo tu govoriti kao da bi se radilo o nekakvoj Božjoj kazni. Ne, nije tu Bog koji kažnjava, već se radi o samoj logici i naravi zla“, kazao je propovjednik.

„Samo zlo kažnjava onoga koji ga čini. Zlo je stvarnost koja u sebi nosi razarajuću moć. Osoba koja čini zlo, dopušta da u nju zlo uđe i da je zaposjedne, a onda zlo po svojoj naravi razara samu osobu. To je iskustvo svakog zločinca koliko god se trudio da sakrije tu istinu. Drugi razlog, zbog kojeg Isus odbija nasilje, jest, kako on veli, da se ispune Pisma. Isusovo nenasilje jest objava Božje logike, a Božja logika jest ljubav. Ljubav je najučinkovitije sredstvo protiv zla i nasilja. Ova Božja logika najčešće se ne podudara s logikom svijeta koji je rekao da se problem zla rješava nasiljem“, rekao je nadbiskup.

„Don Bašić, kao i drugi pobijeni svećenici nisu potezali nikakav mač i nisu nikome prijetili nego su ubijeni nevini od ljudi koji su bili pod vlašću sila zla. Njegova žrtva i žrtve mnogih nevinih koliko god bile strašne i bolne nisu bile uzaludne. One su pobijedile! Donijeli su našoj Crkvi i narodu obilje Božjeg blagoslova“, između ostaloga je naglasio mons. Križić.

Pri kraju mise, župnik domaćin don Stipan Bodrožić zahvalio je svim svećenicima, don Slavku Kovačiću koji je osmislio tekst na spomen-ploči, don Josipu Dukiću na predavanju, predstavnicima civilnih vlasti, zboru koji je predvodio pjevanje tijekom misnoga slavlja, a na poseban način zahvalio je ocu nadbiskupu na pastirskom pohodu te su mu tom prigodom župljani uručili prigodni dar.

Na kraju programa nadbiskup je izmolio odrješenje, nakon čega je otkrivena spomen-ploča u čast don Mirku Bašiću ispred župne crkve.

Spomen-ploču otkrila devedeset jednogodišnja Matilda Škarica čiji je pokojni muž Filip bio bliski suradnik don Bašića te prvi koji je našao tijelo ubijenoga. Druženje prisutnih nastavilo se na prigodnom domjenku u organizaciji Župe.

Don Mirko Bašić (Tugare, 9. siječnja 1895. – Podgrađe, 20. kolovoza 1942.) je „in odium fidei“ položio svoj život mučeničkom smrću 20. kolovoza 1942. godine u Podgrađu.

„Ubijen je u dobi od 47 godina samo zato što je bio katolički svećenik i svjesni domoljub. Naime, kao župnik bio je potpuno svjestan kakva je opasnost prijetila od komunista i mosorskih partizana (koji su vršili odmazdu nad svima koji nisu pošli za njima) te nije često izlazio iz kuće, pogotovo ne noću. Čak je bio i upozoren da dobro pazi kuda se kreće. No, u noći 20. kolovoza grupica komunističkih zločinaca na prijevaru ga je izvukla iz kuće (poslali su dječaka iz susjedstva da ga pozove umirućem župljaninu, na što on nije nimalo dvojio) te ga, čim je izašao iz kuće, mučki ustrijelili s dva metka u glavu“, kazao je župnik Bodrožić.

„Ovakav čin svećeničke hrabrosti i revnosti (pa i po cijenu vlastitog života!) nama je danas sveta obveza da „propovijedamo s krovova“. Desetljećima slušamo kako moramo šutjeti o tim vremenima i događajima, a mi smatramo da njihova žrtva ne smije pasti u zaborav te da je dostojno i pravedno da mi danas ne šutimo, nego govorimo o ovom i o tolikim drugim slučajevima u našoj Nadbiskupiji i hrvatskom narodu“, dodao je.