U uvodu u misno slavlje biskup Radoš je uz izraze sućuti majci Đurđici i bratu Anđelku te ostaloj rodbini i prijateljima pokojnog svećenika Krunoslava Pačalata, u svoje osobno ime i ime biskupa u miru Josipa Mrzljaka, podsjetio kako vlč. Krunoslava ispraćamo s mjesta gdje je bio rođen kao dijete Božje, gdje je bio hranjen Tijelom i Krvlju Kristovom, gdje je bio opečaćen Duhom Svetim i gdje je slavio svoju prvu misu te sad s istog mjesta združujemo molitve Bogu da ga prepozna kao svoje dijete kako bi mogao uživati vječnu radost.

U homiliji je pak biskup rekao kako riječ ljudska može biti topla i bliska no samo Riječ Božja daje svjetlo, utjehu i nada koja prelazi granice ovoga života. Promišljajući nad riječju Božjom mons. Radoš zaustavio se na slici šatora koji je slika ljudskog tijela koje je prolazno, podvrgnuto raspadanju, nije stvoreno za vječnost ovdje na zemlji. Tijelo nas podsjeća da smo mi ljudi putnici na ovoj zemlji te ćemo jednog dana napustiti šator ovozemnog boravka. Sa sobom ne nosimo ništa, osim dobrih djela koja nas prate u onostranost, – toliki broj vas koji se danas ovdje okupio svjedoči da je pokojni Krunoslav puno toga iz Božje ruke primio i darovao Vama – rekao je biskup Radoš. Čovjek se ne spašava svojim dobrim djelima već je Bog taj koji spašava, koji i prije nego što smo mi išta napravili već ima pripravljene stanove za nas poručio je biskup Radoš podsjećajući na naviješteno evanđelje. Nakon što smo slušali što nam Gospodin danas ima reći možemo mu i odgovoriti preporukom za našeg brata Krunoslava da ga primi k sebi da se trajno nastani kod Njega, a s ovoga mjesta možemo uputiti i molitvu za obitelj vlč. Krunoslava da ih Gospodin učvrsti u vjeri kako je Krunoslav sretno doputovao u kuću nebeskog Oca, zaključio je biskup Radoš.

Nakon misnog slavlja, a prije sprovodnih obreda preč. Mario Kopjar, kanonik Stolnog kaptola, pročitao je pismo sućuti šibenskog biskupa mons. Tomislava Rogića u kojem se biskup Rogić prisjetio osobnog poznanstva s vlč. Krunoslavom Pačalatom te posebno istaknuo kako su se mnogi divili pastoralnoj zauzetosti i organiziranosti vlč. Pačalata čiji je model organiziranja župnog pastorala ponuđen kao primjer i svećenicima Šibenske biskupije. Biskup Rogić prisjetio se i zadnje pošiljke što je primio od vlč. Pačalata ovog proljeća, bio je to Križni put za bolesnike na kojem je pisalo „sastavio i izmolio vlč. Kruno.“ – Dobri i milosrdni Bog uzeo ga je sebi, njegovo je poslanje okončano. Ispunio je mjeru svojega služenja i darivanja sebe drugima. Neka mu Otac nebeski uzvrati svaku požrtvovnost, zauzetost i navjestiteljski zanos, strpljivost u bolesti i bezbrojna prijateljstva koja je uspio uvijek održavati. Dragi velečasni Kruno počivaj u miru, veseli se u nebeskoj radosti zauvijek. – završio je pismo biskup Rogić u svoje osobno ime te u ime svećenika šibenske biskupije koji su poznavali vlč. Pačalata.

Vlč. Josip Vidović, župnik Župe sv. Elizabete Ugarske u Jalžabetu iznio je kratku biografiju vlč. Pačalata prisjećajući se napose njegove povezanosti s rodnim krajem i župom koju je njegovao bez obzira na mnoge obaveze i pastoralnu zauzetost u župi Pitomača gdje je službovao kao kapelan, a napose kao prvi župnik novoosnovane župe bl. Alojzija Stepinca u Koprivnici. Vlč. Vidović prisjetio se pokojnog župnika Stjepana Golubića koji je krstio pokojnog vlč. Pačalata i kraj kojega je u njemu niknula klica duhovnog poziva. Upravo prije točno 34 godine, 23. prosinca, župa Jalžabet ostala je bez tog voljenog župnika iza kojeg je ostalo 10 svećeničkih zvanja među kojima i ovaj vlč. Pačalata. Između ostalog župnik Vidović izrazio je u ime svih župljana župe Jalžabet zahvalu vlč. Pačalatu na svemu što je učinio za svoju rodnu župu, na svakoj zauzetosti, savjetu, podršci i prijateljstvu koje je njegovao u svom rodnom kraju te istaknuo ponos koji njegova rodna župa osjeća zbog njegovog zauzetog svećeničkog života.

Nakon vlč. Vidovića u ime generacije ređenika 1998. godine, prve generacije svećenika u novoosnovanoj Varaždinskoj biskupiji, okupljenima se obratio preč. Anđelko Košćak, rektor Nadbiskupskog bogoslovnog sjemeništa u Zagrebu. Preč. Košćak prisjetio se zajedničkih dana u dječačkom sjemeništu i bogosloviji, prisjetio se zauzetosti i raznovrsnih aktivnosti u kojima su sudjelovali te posebno radosti zbog osnivanja Varaždinske biskupije 1997. godine: „Osnutak Varaždinske biskupije nije nas ostavio ravnodušnima, štoviše, kao prvi ređenici – nas sedmorica – poslušnost biskupu Marku osjećali smo kao „slatko breme“ i na njegovu smo riječ bili spremni poći diljem mlade biskupije na služenje u Ljubavi prema svakome vjerniku“.

Nadalje je preč. Košćak opisao zauzetost pokojnog svećenika Pačalata riječima: „Kruno je brzo prepoznao ‘radosti i nade, žalosti i tjeskobe ljudi svoga vremena, siromašnih i svih koji trpe… nije bilo ničeg ljudskog, a da ne bi našlo odjeka u njegovu srcu…’, spustio se do nogu svojih vjernika – slušao ih, brzo razumio njihove potrebe – duhovne i materijalne, nije samo jednom došao i bio s njima, nego je tako dugo bio s čovjekom, sa bračnim parovima, mladima. Tako dugo dok dijagnoza nije bila takva da pacijent može doma. Za nebrojene je ustrajno kucao na razna vrata i svojom neposrednošću, hrabrošću duha donio rješenje njihovih zdravstvenih i drugih poteškoća. Za nebrojene je poradi duhovne skrbi i ljudske blizine u doslovnom smislu probdio noći i noći. U svemu tome nije mislio na svoje potrebe i zdravlje, istina da smo mu govorili kako mora nešto poduzeti, međutim vrijeme je radije poklanjao drugima. Treba spomenuti kako je vlč. Kruno puno surađivao s patrima isusovcima, sa članovima zajednice bračnih susreta, sa glazbenicima, sa mnogobrojnim medijima, Hrvatskim katoličkim radiom, Radio Marijom, lokalnim medijima i radio postajama, pokrenuo župni časopis Stepinčevo vrelo. Bio je pozivan na održavanje tribina, duhovnih vježbi i obnova, ispisao bezbroj poruka ohrabrenja i konkretnih rješenja – svatko tko mu se obratio mogao je u njega imati povjerenje. Bio je čovjek molitve, razmatranja, pomno je pazio na ljepotu liturgijskih slavlja; svesrdno je druge – župljane svih dobi – u tome poučavao. U njegovoj župnoj zajednici bl. Alojzija Stepinca – čega sve nije bilo!!! – nemoguće je sve to nabrojiti. Valja ipak istaknuti da je ostvario rečenicu svoga dragoga župnika Golubića time što je k oltaru vodio svoga župljanina vlč. Nikolu Tomaševića. Može se slobodno reći da je pred Gospodina došao punih ruku“, istaknuo je rektor Košćak te zaključio: „Znali smo, a znao je i on da tijelo neće moći sve to izdržati. Prikovan uz krevet, bez riječi, bez tjelesne snage, potpuno ovisan o drugima svjedočio je živeći iz snage svećeničkoga poslanja i služenja. Božji je to dar, toga je i on bio svjestan. Valjalo je proći i tu tešku dionicu Križnoga puta, to svojevrsno mučeništvo. Sada je sve gotovo, sada je sav njegov život u Božjim rukama, odložio je smrtno tijelo i u lakoći duha vjerujem zajedno s pravednikom Jobom progovorio: ‘Znadem dobro: moj Izbavitelj živi, i posljednji će on nad zemljom ustati. A kad se probudim: k sebi će me dići: iz svoje ću puti tad vidjeti Boga. Njega ja ću kao svojega gledati i očima mojim neće biti stranac’“ (Job 19, 25-27).

Prije sprovodnih obreda čiji je prvi dio u župnoj Crkvi predvodio biskup Bože Radoš, a drugi dio na mjesnom groblju biskup Vjekoslav Huzjak, okupljenim se vjernicima riječima zahvale i oproštaja od voljenog svećenika u ime vjernika župe bl. Alojzija Stepinca u Koprivnici obratio njegov nasljednik u župničkoj službi vlč. Davor Šumandl.

Župnik Šumandl osvrnuo se na zauzetost i djelovanja vlč. Pačalata u župi bl. Alojzija Stepinca u čije je temelje ugradio šesnaest godina svoga života. Počevši sa izgradnjom žive crkvene zajednice uz pomoć Biskupije i župljana izgradio je i pastoralni centar u Selingerovoj ulici. – Naš pastoralni centar ujedno postaje srce liturgijskih slavlja i pastoralnog djelovanja. Vlč. Krunoslav uz podršku mnogih vjernika u pastoralnom centru naše župe razvija pastoral kroz mnoge zajednice u župi. Pokazuje otvorenost za komunikaciju, te zauzetost za formaciju vjerničkih krugova, mnogih animatora i koordinatora. Uviđajući važnost obiteljskog zajedništva aktivno se uključuje djelovanje Zajednice bračnih susreta, te dopušta Gospodinu da kroz njega djeluje na mnoge brakove i obitelji. Tako raste i zajednica mladih aktivnih u župi kroz ministriranje, pjevanje, svjedočenje i drugo sudjelovanje u liturgijskim slavljima. Formira se župni Caritas, Misijska zajednica, Molitvena zajednica, a veliku važnost pridaje pjevanju te aktivno djeluju četiri zbora u župi i muška klapa. Pokazujući osjetljivost za složenost obiteljskog života, inzistirao je na razgranatosti obiteljskog i bračnog pastorala. Vjernici koji na teritorij naše župe doseljavaju iz okolnih župa naše Podravine pronalaze ovdje mjesto i zajednicu gdje mogu dalje razvijati svoj duhovni život vezan sada uz župu bl. Alojzija Stepinca. Vrlo rado piše, te pisana riječ postaje vjernicima dostupna u tiskanom i digitalnom obliku. Važno je napomenuti kako župna zajednica raste kroz mnoge duhovne obnove, slavlja svetih sakramenata, gdje je posebno mjesto zauzela devetnica za Stepinčevo. Mnogi će ga pamtiti i kao ispovjednika koji se trudio biti uvijek na raspolaganju potrebitima. Osim što razvija duhovni život, vlč. Krunoslav radi i na kulturnim događanjima u župi, te nam u baštinu ostavlja mnoge izložbe, koncerte i festivale održane pod okriljem naše župe. Mnogi danas svjedoče kako su im župna hodočašća uvelike pomogla u duhovnom rastu, te razvijanju župnog zajedništva. Uz župničku službu, vlč. Krunoslav preuzima dušobrižništvo u Općoj bolnici „Dr. Tomislav Bardek“, te u Domu za starije i nemoćne osobe Koprivnica. Biti na raspolaganju bolesnima, starima i nemoćnima nije uvijek lako. Mnoge je duše na koncu njihova života priveo k Bogu u sakramentima pokore i bolesničkog pomazanja. Djelujući u bolnici, u katolička društva okuplja liječnike, medicinske sestre i tehničare, te im nudi duhovno vodstvo. – rekao je vlč. Šumandl te završio riječima zahvale: „Dragi Krunoslave, naša župna zajednica zahvalna ti je za svaku žrtvu i trud koji si ulagao u formaciji i zidanju žive Crkve. Hvala ti za sve propovijedi, molitve, lijepe riječi i bratske opomene. Hvala za vedrinu i radost koju si nosio, te žrtvu i boli koje si trpio. Danas za tebe moli ova zajednica da nošen na ramenima dobroga Pastira zaslužiš prijeći u vječnost koju nam svima daje Otac nebeski.“