Fra Josip Priselac, redovnički brat, umro je u 82. godini života i 57. redovništva. Misu zadušnicu prevodio je provincijalni ministar Hrvatske provincije svetog Jeronima franjevaca konventualaca, fra Miljenko Hontić, a sprovodne obrede gvardijan zagrebačkog samostana Sveti Duh, fra Tomislav Glavnik. Iz Slovenske provincije sv. Jožefa u ime o. provincijala nazočio je fra Marjan Vogrin, uz mnogobrojnu braću iz različitih samostanskih zajednica Hrvatske. Prisutni su bili rođeni brat i sestra pokojnog fra Josipa, rodbina, redovnice različitih kongregacija i družbi te mnogobrojni prisutni župljani župe sv. Antuna Padovanskog u Zagrebu. Misu i obrede animirao je župni zbor „Tomislav Talan“ sa Svetoga Duha, čiji je dugogodišnji član bio i fra Josip.

Fra Josip Priselac, ili kako bi ga od milja zvala braća Provincije, fra Joža, bio je član samostana Svetog Duha u Zagrebu, sin Blaža i Antonije rođ. Mateljan, rođen je 30. prosinca 1940. godine u malenom selu Kamanje, pokraj grada Ozlja. U njegovoj ranoj životnoj dobi, mnogobrojna ali iskreno vjernička katolička obitelj Priselac seli se u plodnu Slavoniju, dijeleći patnje i tegobe tadašnjeg gladnog hrvatskog naroda koji se selio u plodne krajeve Slavonije, trbuhom za kruhom. Svoj novi dom obitelj Priselac našla je u malenom slavonskom selu Bokšić, što teritorijalno pripada župi Svetog Jakova apostola u Ilači. Spomenuta župa poznatija je više po svome svetištu Gospe Ilačke, kojoj se utječu mnogobrojni hodočasnici naročito o velikim svetkovinama Blažene Djevice Marije. Zasigurno je fra Josip svoju veliku ljubav prema Majci Božjoj zadobio u obiteljskom domu i redovitoj molitvi uvijek prisutnoj u njegovoj obitelji, na što je utjecala i blizina Marijinog svetišta. Ne čudi zato da je fra Josip imao i rođenu sestru posvećenu Gospodinu u Družbi milosrdnih sestara Svetoga križa, s. Branislavu. I upravo to odrastanje na jednom od izvora marijanske duhovnosti Gospe Ilačke trajno će obilježiti život fra Josipa velikom ljubavlju prema molitvi krunice s kojom ga se često moglo vidjeti u ruci.

U postulaturu fra Josip ulazi 1960. godine u Vinkovcima kao kandidat za redovničkog brata. Zanimljivo je da se u dopisu, kojim tadašnji ilački župnik preporučuje Josipa za ulazak u postulaturu, navodi da je završio osnovnu školu te da je želio biti stolar poput sv. Josipa, čije je ime nosio i o čijoj je svetkovini (na prvi dan trodnevnice), blago preminuo.

Nakon završene godine postulature, fra Josip Priselac odlazi u novicijat i to u Podlehnik, Sloveniju, (tada je to bio zajednički novicijat slovenske i hrvatske provincije). Nakon godine dana, 2. kolovoza 1965. godine polaže svoje prve, jednostavne zavjete u ruke tadašnjeg o. Provincijala Marijana Žugaja. U službenom dekretu kojim se novozavjetovani fra Josip Priselac dodjeljuje samostanskoj zajednici na Svetom Duhu u Zagrebu, tadašnji o. Provincijal u srdačnim, očevim riječima izražava svoju molitvu za fra Josipa:

“Želim Vam svaki blagoslov Božji i obilje Njegove milosti da žar novicijata, kojega se nedavno završili, sačuvate uvijek u svome životu, rastući danomice u savršenosti i svetosti, gojeći unutarnji redovnički život po krepostima kršćanskim i našim franjevačkim; da Vam rad ne ugasi duh molitve; pače da ovaj posveti i uzdigne i sam materijalni rad na razinu neprekidne molitve”.

Život i rad pokojnog brata Josipa obilježile su upravo ove riječi želje o. provincijala nakon njegovog zavjetovanja: duh i žar molitve neprestano je plamtio i nije se ugasio u životu fra Josipa Priselca do posljednjeg daha njegova života.

Uvidom u dokumente provincijskog arhiva, fra Josip Priselac je od polaganja svojih svečanih zavjeta, koje je položio 4. listopada 1968. godine u župnoj crkvi svetog Antuna Padovanskog u Zagrebu, pa sve do svoje smrti bio članom upravo tog zagrebačkog, svetoduškog samostana.

U životnom razdoblju koje obuhvaća 54 godine djelovanja i služenja Gospodinu u zagrebačkom samostanu, fra Josipu su bile povjerene brojne službe: najprije služba sakristana crkve i svetišta Sv. Antuna Padovanskog. Tu je službu vršio zauzeto i marljivo, a svojom postojanom prisutnošću u svetištu i oko njega, bio je otvoren i za susret sa svim posjetiteljima svetišta i štovatelja sv. Antuna te je kroz dugogodišnje služenje upoznao brojne vjernike, koji su mu otvarali svoja srca, zbog njegove poznate jednostavnosti, otvorenosti i vedrine duha. Upravo preko sakristanske službe, fra Josip je svjedočio franjevačke vrijednosti i bio svijetli odraz svetoduške zajednice čiji je bio član. Kao sakristan, nije se vezao samo za rad unutar prostora sakristije već je marljivo bdio nad svime u crkvi i izvan crkve. Moglo ga se vidjeti kako metlom čisti parkiralište crkve, po zimi čisti snijeg, po ljeti kosi travu, obrezuje ukrasno grmlje, i s brigom i ljubavlju vrši druge brojne poslove koji su vezani za vanjski prostor crkve i pastoralnih prostorija. No brinuo je on i za cijeli samostan i sve oko njega. Organizirao je i upućivao sjemeništarce i bogoslove u poslove vezane za samostanski vrt i voćnjak. U ta prijašnja vremena čitav ovaj brijeg se ručno kosio, a uglavnom je to sve on sam radio uz pomoć nas nekoliko sjemeništaraca ili bogoslova.

Osim toga kroz dugi niz godina obavljao je i službu ekonoma i opskrbljivača zagrebačkog samostana. Tako je za sjemenište i samostan osim redovitih nabavki iz grada odlazio i u okolna mjesta kao npr. u Molve odakle je dugi niz godina nabavljao svježe namirnice za tada brojnu zajednicu fratara i odgajanika ovdje na Svetom Duhu, a često je bio na raspolaganje i raznim zajednicama časnih sestara.

Važnu dimenziju koja je pak posebno obilježila fra Josipa Priselca je njegova ljubav prema pjevanju, te je bio aktivni i neumorni član župnog zbora “Tomislav Talan” na Svetome Duhu. Bio je uvijek redovit na svim probama i nastupima zbora, makar i umoran nakon napornog dana uvijek je unosio onaj pozitivan duh raspoloživosti i poučljivosti. Zapravo bio je dobra duša toga zbora. No osim toga bio je i aktivni (tada već najstariji) član Noneta franjevaca konventualaca s kojima je nastupao i na radiju i televiziji te na raznim festivalima i koncertima. Ljubav prema pjevanju doživljavao je kao konkretnu molitvu, upravo kao što sv. Augustin u svojim spisima kaže: “tko pjeva, dvostruko moli”.

Život fra Josipa uistinu je bio prožet molitvom, te je revno molio krunicu i litanije Blažene Djevice Marije svaki dan u crkvi, prije večernje svete mise. A kad je znao da neće uspjeti biti na molitvi krunice u crkvi nikad nije propuštao da je izmoli osobno, koji put i više njih. Volio je osobno moliti devetnice i trodnevnice raznim svecima i sveticama, a osobito je štovao sv. Josipa, zaručnika Blažene Djevice Marije.

Fra Josip Priselac bio je imenovan i članom brojnih provincijskih komisija: komisije za odgoj i formaciju braće; pretkapitularne komisije; komisije za ekonomiju i gradnju; članom upravnog vijeća Doma Sv. Antuna Padovanskog i dr.

Život fra Josipa Priselca, obilježen iskrenom i postojanom molitvom, požrtvovnim radom, vedrinom duha, pomalo se počeo gasiti poput izgorjele svijeće. Njegove tjelesne snage su u zadnjim godinama počele sve više kopniti, a posebno prije dvije godine kada ga je zahvatila teška bolest s kojom se fra Josip strpljivo i samozatajno borio do posljednjeg dana i tako se osobno pripremao za prelazak u vječnost.

Okrjepljen svetim sakramentima, koje mu je podijelio zagrebački gvardijan fra Tomislav, 16. ožujka 2022. godine u večernjim satima fra Josip Priselac blago je preminuo u Gospodinu, kojemu je posvetio svoj život i vjerno mu služio.