Svoju homiliju nadbiskup je započeo ponavljajući antifonu otpjevanog psalma: „Ti si Gospodine baština moja.“ Rekavši kako Psalam 119 slavi ljepotu, spasenjsku snagu te sposobnost Božje riječi da daruje radost života svima koji je prihvate, nadbiskup je dodao: „Bog zahvaća čovjeka, dodiruje njegovo srce i potiče ga da na njegovu riječ odgovori predanjem, povjerljivom poslušnošću i velikodušnom ljubavlju… Gospodin, čuvanje i prebiranje njegove riječi, bila je životna baština i našega dragoga pokojnika, svećenika Marka Karličeka. I on je bio levita koji se potpuno darovao Gospodinu, prepustio se njegovoj brižnoj ljubavi i velikodušnosti crkvene zajednice kojoj je služio. ‘Njegov je dio bio Gospodin’. Ljubav prema njegovoj riječi navela ga je na radikalnu odluku da mu Gospodin bude jedino dobro, da čuva njegove riječi kao dragocjeni dar, dragocjeniji od svake zemaljske baštine.“

Pred okupljenim župljanima Starih Jankovaca nadbiskup je kazao: „Od svoga rođenja 2. veljače 1945. vlč. Marko Karliček je u ovoj župnoj zajednici, među vama i s vama, kroz svoje djetinjstvo i mladost, učio nalaziti radost i utjehu u Božjoj riječi i nasladu u njegovu zakonu. ‘Draži mi je zakon usta tvojih no tisuće zlatnika i srebrnika’ (r. 72). Iz vjere koju je upio u svojoj obitelji i u ovoj župnoj zajednici rodio se i njegov svećenički poziv. ‘Divna su tvoja svjedočanstva. Stoga ih čuva duša moja’ (r. 130). Zbog svjedočanstva vjere, koju je ovdje upio, te zbog zahvalnosti prema svojoj obitelji za velikodušnu ljubav i podršku, što su ga pratili kroz lijepe i kroz teške trenutke njegova svećeničkoga života, u oporuci je napisao da poslije smrti želi biti sahranjen u Jankovcima pored svoje majke.“

Pokojnog svećenika Karličeka nadbiskup je opisao kao poniznoga, skromnoga, dobroga, osobu koja ‘mrava ne bi zgazila’, koja se nikome nije zamjerila. Pokojnikovu poniznost i nenametljivost nadbiskup je nazvao njegovom ljudskom veličinom i kreposti: „Kad nekog poštujemo i volimo, ljubav nas znade učiniti naizvan slabima prema tim ljudima, pa kažemo da je netko ‘slab na neku drugu osobu’. A vlč. Marko je bio ‘slab’ na sve ljude. Resile su ga velika poniznost, diskretnost, nenametljivost, strpljivost, dobrota. Poštovao je svakoga, bio je ‘slab’ prema svima, svakome se sklanjao s puta, izbjegavao svaku napetost. Konflikte nije želio, za njih jednostavno nije bio sposoban i u njih nije ulazio. Istodobno je zbog takve svoje naravi puno propatio i pretrpio. No, o tome je šutio i ako nije bio pitan za nešto, nikada ili vrlo rijetko bi se na nešto požalio.“

Rekavši kako Božja riječ traži da ju se osluškuje srcem, dan i noć, nadbiskup je dodao: „To osluškivanje satkano je od slušanja, poniznosti, poslušnosti, sinovskog povjerenja, dobrote, praštanja, prepuštanja svega Bogu da on bude sudac i da njegova bude zadnja riječ. Tako se slušanje Božje riječi i osobni susret s Gospodinom u životu pokojnoga vlč. Marka pretvorilo u svjesno ljudsko i kršćansko opredjeljenje te se pretočili u put nasljedovanja Isusa Krista kroz svećenički život i pastirsku župničku službu.“

Na kraju svoje homilije, nadbiskup je pozvao okupljene da u molitvu uključe i vlč. Vladimira Borića, svećenika Vrhbosanske nadbiskupije, koji je preminuo istoga dana kada i vlč. Karliček, a koji je dio svoje svećeničke formacije proveo u Bogoslovnom sjemeništu u Đakovu te je na Petrovo 1962. godine u đakovačkoj katedrali zaređen za svećenika.

„Draga braćo i sestre, život i smrt našega dragoga pokojnoga brata svećenika Marka potiču nas da dopustimo da nam Gospodin doista bude naša jedina baština. Molimo Gospodina da nam on u srce usadi ljubav prema njegovoj riječi i da nam udijeli da uvijek u središtu našega života bude on i njegova sveta volja. Molimo da našu molitvu i cio naš život prosvjetljuje svojom riječju i da bude svjetiljka našim nogama te svjetlo na našoj stazi, tako da naše putovanje na ovoj zemlji bude prožeto poniznošću, dobrotom, praštanjem i ljubavlju prema svakom čovjeku te da Gospodin postane naša baština i mi njegova“, zaključio je nadbiskup.

Nakon mise zadušnice nadbiskup je predvodio i obred ukopa na starojankovačkom groblju.

Vlč. Marko Karliček rođen je 2. veljače 1945. godine, od oca Ilije i majke Julijane r. Oros. Po završetku osnovne škole, koju je pohađao u Starim Jankovcima, upisao se u gimnaziju u Vinkovcima i ondje ja završio prva dva razreda. A onda je snagom vjere, liturgijskog i molitvenog života, kojega je ovdje upio i uzljubio, odlučio poći u sjemenište. Gimnaziju je nastavio na Biskupijskoj gimnaziji u Đakovu i ondje je 1964. maturirao. U Đakovu je upisao teološki studij i nastavio školovanje kao bogoslov tada Đakovačke i Srijemske biskupije. Prekinuo ga je vojnim rokom u Nišu i potom nastavio. Iako još nije završio teološki studij, pok. biskup Stjepan Bauerlein ga je na Petrovo, 29. lipnja 1970. u đakovačkoj katedrali zaredio za svećenika. Mladu misu slavio je u Starim Jankovcima 19. srpnja 1970. godine, duboko zahvalan Gospodinu i svima koji su mu pomogli doći do – kako je napisao na pozivnici za mladu misu – do Kristova svetišta.  Kao mladomisnik je godinu dana pomagao gdje je trebalo i završavao teološki studij.

Potom je bio imenovan upraviteljem župe Zmajevac u Baranji i ondje je ostao 7 godina (od 1971. do 1978. godine). Potom je 3 mjeseca bio upravitelj župe u Erdeviku. Nakon toga pred Božić 1978. biva premješten u Tompojevce, odakle je upravljao i župom Čakovci. Osim što je pastoralno skrbio za vlastite župe i filijalu, najbolje što je znao i mogao, spremno se odazivao na pozive na pastoralnu pomoć i u druge župe. Tako je npr. dane i sate proveo u susjednoj velikoj župi Otok, ispovijedajući s otočkim župnikom djecu i druge župljane za prve petke i u drugim prigodama. Rado se družio s drugim svećenicima te je revno sudjelovao na svećeničkim susretima.

Nakon 13 godina službe u Tompojevcima i Čakovcima, te su dvije župe ujesen 1991. bile okupirane te je i on, zajedno sa svojim župljanima bio primoran dijeliti njihovu prognaničku sudbinu. Dvije godine proveo je u Delnicama. Potom je godinu dana bio župni vikar u Župi Preslavnog imena Marijina u Donjem gradu u Osijeku. Zatim je godinu dana boravio u Domu Sv. Vinka u Osijeku, da bi napokon kao prognani svećenik narušenog zdravlja došao u Svećenički dom u Đakovo. Ondje je proveo tri godine. Nakon mirne reintegracije, trebalo se vratiti na potpuno ili djelomično porušene, teško devastirane i oskvrnute građevine. Vlč. Marko, zbog svoga ozbiljno narušenog zdravstvenoga stanja, nije bio sposoban za novi početak u te dvije župe. Onamo je poslan jedan mladi svećenik, a on je bio imenovan župnikom u Komletincima, koji su nešto malo bolje prošli u Domovinskom ratu. Devet godina (od 1998. do 2007.) bio je župnik u Komletincima. Godine 2007. nadbiskup Marin Srakić prihvatio je njegovu molbu, umirovio ga te je posljednjih 13 godina života proveo u Svećenikom domu u Đakovu.