Misu je predslavio don Anton Šuljić. U homiliji je povezao čitanja dana, posebice evanđeoski odlomak, s pokojnikovim životom.

„A evo ovdje više od Salomona… A evo ovdje više od Jone… Mogli bismo reći da današnje Evanđelje tako dobro oslikava bit i poslanje koje je u svom životu doživio i ostvario naš prijatelj Sead Ivan Muhamedagić. On koji je rođen u islamskoj vjeroispovijesti i za malena je primio čestiti vjerski odgoj te je gajio prema Bogu zaista iskrene osjećaje, štoviše, kako i sam svjedoči, samog Boga je u toj dobi čuo govoriti u vlastitoj savjesti, on je bio taj koji je slijedeći glas svoga srca i svoje savjesti u svome životu ove Isusove riječi potvrdio i doživio: A evo ovdje u Isusu više od Salomona, više od Jone. Ako je Salomon bio mudar, ako je k njemu dolazilo onodobno ugledno društvo sa svojim velikašima da on bude taj pravorijek mudrosti i pravednosti, u Isusu nam je očitovana i Božja mudrost i Božja pravednost. Ako je Jona bio znak Ninivljanima, onaj Jona koji se otimao, koji nije htio poslušati Boga da pođe i onima drugima, ne svojima – Ninivljani nisu Židovi – da drugima govori o tome da se odvrate od svoga zloga puta, iako je bježeći od Boga poslanje ipak izvršio na čudnovat način, ako je, dakle, Jona Ninvljanima bio znak te su se obukli u kostrijet – evo u Isusu više od Jone, više od mudrosti Salomonove, više od poziva na pokoru i obraćenje nego što je to činio Jona“, ustvrdio je propovjednik.

„Braćo i sestre, tko je poznavao, a vjerujem da većina ovdje je, našeg dragog prijatelja Seada, znao je koliko je on bio zaljubljen u Boga, zaljubljen u Isusa, koliko ga je tražio, koliko mu je posvećivao svoga srca, svoga uma… On koji je lako mogao upasti u zamke u koje upadaju i mnogo zdraviji i otporniji, barem što se tiče tjelesnoga vida i sličnih zapreka, koji je mogao njegovati svoju bolest, brižno je čuvati i žaliti se na sve i sva, on je upravo iz svojih zapreka pokazao i dokazao da Bogu ništa nije nemoguće. I slijedeći taj unutarnji glas i družeći se sa svojim prijateljima i prijateljicama na studiju, kako u Sarajevu tako i u Zagrebu, i došavši u Zagreb i počevši pjevati s našim Collegiumom pro musica sacra definitivno shvaća i prihvaća da pripadne Kristu, svom jedinom Učitelju. I to je živio svim srcem, svom odlučnošću i svim predanjem. Tko ga je god poznavao može i daleko više reći od onoga što ovdje javno govorim i svjedočim“, rekao je don Anton.

Podsjetivši se i vlastitih iskustava iz druženja i dopisivanja sa Seadom, ustvrdio da je Sead, koji je iz islama prešao na kršćanstvo, mnogima primjer pa i uzor u gorljivosti vjerovanja kao i u zauzetosti za stvar vjere i kulture.

Zatim je pročitao odlomak o „predomišljanju“ iz jedne od posljednjih njegovih kolumnica za list Župe Srca Isusova u Palmotićevoj: „Sjećam se da sam još kao dijete znao reći materi da neću učiniti nešto što mi je zapovjedila, ali je to bilo samo dječje kočoperenje. Ona bi tada samo tiho tajanstveno rekla: Sine dragi, Bog sve vidi. Dragi Bog sve vidi. Moj tobožnji inat smjesta se rasplinuo. Poslušno sam izvršio svoj zadatak. Iako to još nije bilo predomišljanje iz Isusove perspektive, ipak sam bio na tome tragu. Jogunasta svojeglavost nabuja kao karakterna crta već u male djece, a nerijetko se u odraslosti začahuri i prkosno stvrdne. Što u kolopletu životne zahuktalosti znači predomisliti se i postupiti drukčije od prvotno željkovane namisli spoznao sam nekoliko puta u životu. Svagda se radilo o prekretnici o kojoj je uvelike ovisio smjer moga potonjeg pozemljarskog bivstvovanja. Prisjećam se previranja na pragu punoljetnosti. Prijavio sam se na natjecanje zabavno-glazbenih poletaraca Moj prvi pljesak. Odabrao sam pjesmu i bio spreman za nastup pred publikom. O tremi nisam razmišljao. A onda sam se u posljednjem trenutku predomislio. Šapat maglovito mi znane savjesti odrješito me odvraćao. Glasovi mojih uzora, onodobni slijepi pjevači Ray Charles i Stevi Wonder stubokom su utihnuli. Intuitivno sam oćutio da pjevanje, moja skrovita ljubav, nije odličje moga profesionalnog habitusa. Nisam se pokajao. Bogu na slavu i ljudima na radost još uvijek radosno pjevam. Svemogi Isukrste, daj nam dar donošenja valjanih odluka.“

Posvjedočivši i osobno činjenicu Seadove angažirane vjere kao molitelja i pregaoca za stvar Božju, don Anton je zaključio da je bio „čovjek koji je iz svoga stručnoga habitusa pokazao koliko vjera može biti utjelovljena u kulturu i u književnost, jer je bio i pjesnik i eseist i književni prevodilac, ali i kao izvanredni glazbenik. Imao je naime prekrasan glas i prekrasno je pjevao… Bio je čovjek koji u svom životu Boga uzima ozbiljno. Koji u svom životu Bogu dopušta da promjeni njegovo osmišljenje, da promjeni njegove putove. Uči i nas da se i mi predomislimo jer nas je Bog negdje drugdje htio i nekamo drugamo pozvao. Kao što smo danas slušali u prvom čitanju o tome, budući da sv. Pavao više puta naglašava činjenicu o pozvanicima. Sead je bio pozvanik. On je bio taj pozvanik koji nam je došao ovamo, u ovu našu zemlju iz jedne druge religiozne pa i kulturalne sredine da nam na svoj način pokaže što znači predomisliti se na Božji način i biti pozvanik, što znači prihvatiti ono veće od Salomona, od one ljudske mudrosti, prihvatiti onog većeg od Jone, koji poziva na istinsku radost i istinsko osmišljenje. Zato, zahvalni Bogu što smo ga poznavali, imali, cijenili i voljeli nastavimo ovu svetu misu s uvjerenjem da pjevamo Bogu, a da je u našoj pjesmi i njegov glas“, zaključio je don Anton.

Liturgijsko pjevanje predvodio je Collegium pro musica sacra pod umjetničkim vodstvom s. Cecilije Pleše uz orguljsku pratnju Tihomira Prše. Na početku je izveo popijevku „Po obećanju, evo te knama“, Zlatka Špoljara, a ordinarium je bila „Misa simplex“ Albe Vidakovića. Za pripjevni psalam pjevao se „Gospodin obznani spasenje svoje“ Tihomira Prše, a redak za Aleluju od Anđelka Milanovića. Kao darovna pjesma pjevala se „Izvore vode žive“, Slavka Topića, tijekom pričesti pjevala se Seadu omiljena Bachova koralna kompozicija „Isus mi je svagda radost“, a na kraju mise gregorijanski koral „Salve Regina“.

Na misi su se okupili Seadovi prijatelji, poštovatelji i suradnici da bi na njegov 67. rođendan zahvalili Gospodinu za dar toga čovjeka čiji su život i djelo ostavili dubok trag u hrvatskoj kulturi i vjeri.

Sead Ivan Muhamedagić rođen je 11. listopada 1954. na Skokovima kraj Cazina u Bosni i Hercegovini gdje je od svojih roditelja primio temeljnu vjersku poduku u islamskoj vjeroispovijesti. Od djetinjstva je bio slijep, no nije podlegao napasti da odustane od svojih snova te ostvari druge svoje darovitosti, posebice ljubav prema glazbi, čitanju i učenju, što ga je odvelo na daljnje školovanje u Sarajevo, a potom i u Zagreb. Tijekom školovanja i studija upoznao je zauzete mlade kršćanke i kršćane te se približio katoličkoj vjeri, a pristupivši Collegiumu pro musica sacra konačno, i ne bez malih zasluga sakralnoga glazbenog blaga, pristupa Katoličkoj Crkvi, krstivši se uzimajući svome imenu dodatno ime Ivan. Diplomirao je germanistiku i jugoslavistiku u Zagrebu, i najviše je prijevoda objavio iz austrijske književnosti, osobito austrijskih dramskih autora. U mlađim danima prevodio je mnogo teološke literature kojoj se uvijek iznova vraćao prevodeći i neka klasična djela s njemačkog na hrvatski kao što je, primjerice, „Sveto“ teologa Rudola Otta. Umro je u Zagrebu nakon kratke bolesti 4. kolovoza 2021.

Za prevodilački rad dobio je godišnju nagradu Društva hrvatskih književnih prevodilaca (1996.). Djelovao je kao samostalni umjetnik, književnik i prevoditelj. Također, pisao je publicistiku i pjesme poput zbirki Slijepčev vir, te Pop i pop. Ministrica kulture i medija Nina Obuljen Koržinek uputila je izraze sućuti u ime Ministarstva i svoje osobno u povodu odlaska Seada Muhamedagića. „Svojim vrijednim radom, punim iskrenog entuzijazma i velike erudicije, gospodin Muhamedagić je na hrvatski jezik preveo brojna djela njemačke književnosti i tako uvelike obogatio hrvatsku kulturu. Upravo je povezivanju i međusobnom razumijevanju dviju kultura, najplemenitijem cilju književnog prevođenja bio posvećen njegov opus, ali i cijeli njegov život“, napisala je ministrica.