Na početku homilije pozdravljajući sve okupljene biskup Košić je istaknuo kako je ovo prilika za zahvaliti Bogu na godinama iza nas, ali i moliti za godine pred nama. „Želimo i jedni drugima reći riječ hvale, potpore i utjehe. Znamo, nije nam bilo uvijek lako, nije to ni sada, ali Gospodin je bio s nama, on nas je krijepio i darovao nam da iz njegove ruke primamo mnoge milosti te da izdržimo i teške nevolje i nadvladamo sve kušnje. On će dati da i sadašnje teškoće pobijedimo i u njemu se trajno radujemo“.

Govoreći o pročitanom Evanđelju po Mateju koje u kojem Isus kaže „Žetve je mnogo, a radnika malo…. bolesne liječite, mrtve uskrisujte, gubave čistite, zloduhe izgonite! Besplatno primiste, besplatno dajte“, biskup je rekao da ako vjerujemo, Gospodin može i hoće izliječiti svako srce.

„Naše je da mu to omogućimo, navješćujući Radosnu svijest svakom stvorenju. To je naše poslanje, poslanje Crkve, poslanje i ove Sisačke biskupije, i biskupa i svakog svećenika, svakog đakona, svakog redovnika i redovnice, svakog vjeroučitelja, svakog vjernika! Kada Gospodin kaže da je žetva velika a radnika malo, prvo pomislimo da je time htio reći kako nema dovoljno navjestitelja koji bi htjeli poći naviještati evanđelje, no zapravo njemu je stalo da se molimo za njih, da ih izmolimo od Boga. Jer tako je i on, prije negoli je izabrao od svojih učenika dvanestoricu, bio na osami i molio se Ocu a onda ih je izabrao. Zapravo Bog uvijek poziva, on zove, ali treba se moliti da se oni koji su pozvani i odazovu, da smognu snage i hrabrosti i da pođu u nepoznato. Avantura je to velika, biti Kristov navjestitelj radosne vijesti. A sadržaj tog rada u žetvi Gospodnjoj je propovijedanje kako se Kraljevstvo nebesko približilo. To je velika radost za svakog čovjeka i za cijeli svijet: Bog koji je jedini pravi kralj došao je u naš ljudski svijet, te se njegovo kraljevstvo spustilo među nas ljude.

On nam dakle nije više daleko, nego blizu, među nama. I zato se sve mijenja: što je bilo bolesno ozdravlja, što je mrtvo uskrisuje, gubavo se čisti, zlodusi odlaze. Posebno Isus naglašava kako njegov radnik to treba davati besplatno, bez želje za vlastitim probitkom“, poručio je biskup te dodao kako je u ovih 12 godina zaređen 21 svećenik. Uskoro će biskupija imati i četvoricu đakona na tom putu, a tu je i 8 dijecezanskih bogoslova i 3 sjemeništarca. Prisjetio se i onih koji su preminuli, 10 dijecezanskih i 8 redovničkih svećenika i jednog đakona, te pozvao na molitvu za sve svećenike i svećeničke pripravnike, redovničke kandidate i kandidatice, da ustraju na svom putu.

U nastavku biskup Košić je pozvao okupljene da mole i jedni za druge. „Oremus pro invicem – govorili su stari, tj. molimo se jedni za druge! I za naše obitelji, i za naše mlade, za našu djecu, za naše starije i za bolesne i umiruće. Bez uzajamne duhovne pomoći nitko sam ne može ustrajati ići putem Božjim. A teško je i našim obiteljima, i mladima, i djeci, teško je i starijima i bolesnima. Ovo vrijeme ima puno kušnji i puno zla koje se nadvija nad sve koji vjeruju. Ako se ne budemo molili jedni za druge nećemo izdržati te kušnje. Vidimo i sami koliko se mladih odvraća od Crkve, koliko supružnika i očeva i majki odlaze jedni od drugih i od svoje djece, koliko se sve manje prihvaća potomstvo, koliko se malo brinemo za starije i nemoćne.

Ne mogu to činiti samo specijalizirane ustanove, svi smo mi pozvani pružati nesebičnu ljubav jedni drugima, osobito onima koji su slabiji i potrebni. A koliko je mladih, pa i čitavih obitelji, otišlo iz domovine posljednjih godina, a možda i poslije ovog potresa! Zar nam je to budućnost, ako svi odemo s bojnog polja. Pa tko će ostati i izgrađivati ovu zemlju i ovaj narod? Ako ode iz domovine mnogo ljudi, tko će ostati i voditi ovu Crkvu, brinuti se i moliti za narod? Nije samo pitanje kako obnoviti i sagraditi porušene crkve i kapele, samostane i župne kuće, nego kako obnoviti živu Crkvu, naše zajednice i naše jedinstvo u Kristu. Naša vjera, braćo i sestre, ne smije nikada doći u pitanje. Jedina koheziona sila koja nas sve drži na okupu kao ljude, kao narod, je naša vjera. Ona je bila kadra naš narod, kako pojedince tako i obitelji i cijelu zajednicu, sačuvati u teškim vremenima kada su na nas jurišali neprijatelji i pustošili sve oko sebe. Kako bi bilo drukčije uopće moguće opstati bez vjere, bez pouzdanja u Boga i njegovu pomoć? Jer kad se sve čini da je propalo, samo Bog može dati snagu da se sve ponovno podigne i da život procvjeta još ljepše i radosnije. Zato uzdignimo svoja srca Bogu! Sursum corda – gore srca“, zaključio je biskup te se nastavku prisjetio brojne dobrote koje je sve to vrijeme, a osobito nakon potresa činio Caritas.

Na kraju homiliju je zaključio molitvom: „Gospodine, nitko ne može koračati sam. Zato si Ti došao k nama da hodiš s nama kroz život i da nam pokažeš put. Molimo Te da imamo hrabrosti slijediti Te i odazvati se na Tvoj poziv, bilo u svećenički, redovnički, obiteljski poziv, bili mladi ili stariji, bili u obiteljskom životu ili u životu zajednica koje si Ti ustanovio. Neka nam pomogne zagovor Blažene Djevice Bogorodice Marije, svetog Josipa te naših zaštitnika sv. Kvirina i bl. Alojzija“.

Misno slavlje animirao je biskupijski zbor pod ravnanjem prof. Jelene Blašković i orguljašku pratnju vlč. Roberta Jakice, a misi je prethodila molitva Večernje koju su predvodili kanonici Stolnog Kaptola sv. Križa.