Uz đakovačko-osječkog nadbiskupa u miru Marina Srakića te još šestoricu svećenika, misno slavlje predvodio je pomoćni biskup Ivan Ćurić.

Podsjetivši na 1. listopad 1882., biskup Ćurić u homiliji je podsjetio na njezina graditelja biskupa Strossmayera, koji je nekoliko mjeseci poslije slavlja posvete napisao: „… kao što sam za vrieme svetčanosti same, tako i sada evo pred cielom biskupijom i pred sviem svietom slavu i hvalu na tom neizrecivom daru dajem najprvo Bogu svetomu, Bogu Trojedinomu. On je jedini svetom desnicom svojom sve potežkoće svladao, koje su se za vrieme šestnaestgodišnje gradnje crkve naše tomu ogromnomu djelu u mjestu malenom (…) opirale, kad bi ja uočigled tih silnih potežkoća i nevolja čestoput zdvajao i u samom sebi govorio: nikad ti konac tomu djelu ne doživi; Bog sam zna, što će poslije smrti tvoje s otom crkvom biti; tko zna ter se neće i tebi ono evangjeosko prigovoriti: Hic homo coepit aedificare et non potuit consumare – ovaj je čovjek počeo toranj zidati a nije proračunao, da li će ga dovršiti. Kad bi ja tako govorio, svaki put bi osjećao u duši i sviesti svojoj glas: nezdvajaj i nebugari, nego nastavljaj kao i prije djelo tvoje i spomeni se, da sam ja Bog tvoj i da je crkva službi mojoj posvećena,…“.

Riječi biskupa Strossmayera biskup Ćurić povezao je s molitvom kralja Salomona iz liturgijskog čitanja toga dana: „Neka tvoje oči obdan i obnoć budu otvorene nad ovim Domom, nad ovim mjestom za koje reče: ‘Tu će biti moje Ime’“ (1Kr 8,29), istaknuvši pritom kako je podizanje hrama za Izraelce značilo posebno mjesto susreta s Bogom, no uvijek u svjetlu prave istine o Bogu, o njegovoj neizmjernoj svetosti, beskonačnosti i nedokučivosti. „Jeruzalemski je hram za Izraelce ponio svjedočanstvo Saveza – spomen na divna Božja djela, u kojima je progovorila i jasno se očitovala njegova dobrota i njegova ljubav. I kad je god pobožni Izraelac dolazio u hram, ili se barem samo okrenuo prema mjestu hrama, zapravo se otvarao susretu sa samim Bogom, kojeg hram naznačuje, snažno govori i podsjeća na njegovu prisutnost, ali ne tako da bi ga u potpunosti obuhvatio, ograničio njegovo djelovanje i neizmjerne mogućnosti susreta s njim“, rekao je biskup Ćurić.

Homiliju je nastavio tumačeći naviješten evanđeoski odlomak koji po Isusovim riječima upućenima Samarijanki progovara o istinskim klanjateljima „u duhu i istini“, o svoj širini spasenja koje sada dolazi po Kristu – za sve ljude, u svakom „plemenu i narodu“. Biskup je rekao: „I koliko god se ljepota hramova i crkava, tako i naše katedrale, stavljala uz bok mnogim drugim velikim građevinskim i umjetničkim ostvarenjima, Strossmayer je najispunjeniji i najradosniji kad vidi da je ova katedrala je „crkva“ – mjesto susreta, spomen i navještaj Božjeg saveza s ljudima, Božjeg govora čovjeku, zapravo Božjeg zajedništva s čovjekom, i to – kako sam Strossmayer veli – u Isukrstu Gospodinu, ‘koji samoga sebe u otajstvu svetoga kruha i vina vječitim izvorom svake sreće i slave učini’“.

Okupljene vjernike biskup je potaknuo da i ovog listopada nastoje bdjeti s Marijom u molitvi otajstava Krunice. Kako je listopad na poseban način i misijski mjesec, pozvao je na molitvu, promišljanje i obnavljanje vlastitoga misijskoga poslanja, podsjećajući na riječi pape Franje: „To se ne tiče samo svećenika, već svih krštenika koji su u različitim životnim sredinama i okolnostima pozvani svjedočiti Kristovo evanđelje“.

Zaključujući homiliju, uputio je na još jedan „korak“ koji će Crkva započeti ostvarivati za nekoliko dana, kad će papa Franjo u Rimu otvoriti Biskupsku sinodu, kojoj su se svi vjernici pozvani pridružiti. „Tako ćemo i mi u našoj nadbiskupiji, zajedno sa svim biskupijama svijeta, 17. listopada o. g. otvoriti sinodsko savjetovanje koje će se potom događati u svim našim župama do sredine sljedeće godine. Vidimo kako nas Crkva jako snažno poziva da u zajedničkom hodu, a to znači u ‘sinodalnosti’ – u iskustvima susreta, dijaloga i suodgovornosti – propitujemo upravo o tome – kako mi danas gradimo hram žive Crkve? Kako se u njezinu krilu ostvaruje naše „zajedništvo, sudjelovanje i poslanje“? Imajući u vidu cjelinu Božjega naroda – vjernika, redovnika i redovnica i crkvenih pastira. U središtu je, znači, naš zajednički hod, ono po čemu se „najviše ostvaruje i očituje narav Crkve kao hodočasničkoga i misionarskoga Božjega naroda“, zaključio je biskup Ivan Ćurić.