Misom proslavljen Dan Sisačko-moslavačke županije i Dan Stjepana i Antuna Radića

Na početku, biskup Košić je okupljenima čestitao Dan županije te podsjetio kako toga dana Crkva slavi spomendan sv. Barnabe. „On je, čuli smo u Djelima apostolskim, bio muž čestit, pun Duha Svetoga i vjere. Posebno je zanimljivo što se on nije bojao svetog Pavla kada se Savao, koji je do tada progonio kršćane promijenio i postao Pavao, veliki širitelj vjere. Barnaba ga je potražio u njegovom rodnom Tarzu i doveo ga u Antiohiju, gdje su godinu dana zajedno propovijedali Riječ Božju. Takvi nam ljudi danas trebaju, koji znaju prepoznati u drugima njihove talente te ih uključiti u djelovanje za Božje dobro. Gospodin šalje svoje apostole, čuli smo u Evanđelju po Mateju, u čitav svijet neka propovijedaju Evanđelje, liječe bolesne, uskrisuju mrtve, čiste gubavce, izgone zloduhe te da ne misle na sebe, nego na one kojima su poslani i tako šire Kraljevstvo Božje“, kazao je.

Govoreći o braći Radić, sisački biskup je istaknuo da su oni doista zadužili ne samo svoje mjesto i župu, nego i čitav hrvatski narod. Naglasio je i da je Stjepan Radić jedan od najpopularnijih hrvatskih političara i javnih osoba koji se izlagao i borio za svoj narod. „U svakom slučaju, bio je spreman i trpjeti za širenje istine i zalaganju za ono što je dobro. Već kao student dizao je svoj glas i bio zatvaran kada je protestirao protiv Khuena Hedervaryja, kada je zajedno s drugim studentima palio mađarsku zastavu u Zagrebu i kada se zalagao za dobro svoga naroda. Tako je bilo sve do onog sudbonosnog dana, 20. lipnja 1928. kada je izvršen atentat na hrvatske predstavnike u Narodnoj skupštini u Beogradu. To je jedinstveni slučaj da bi se oružjem obračunavalo s narodnim poslanicima. Znamo da su tada odmah ubijeni Pavle Radić i Đuro Basariček, dok su Ivan Pernar i Ivan Granđa bili ranjeni, a sam Stjepan Radić je zbog tog atentata preminuo 8. kolovoza. On je treća žrtva velikosrpskog atentata i mržnje na sve hrvatsko. Tako je postao simbol borbe za naš narod i naše interese koje je trebalo braniti u toj državi, a za koju je on rekao kada se 1918. ulazilo u taj savez, da se ne srlja kao guske u maglu“, rekao je biskup Košić te dodao kako ih je ta magla skupo stajala i donijela u tih više od stotinu godina brojne muke i nevolje te kako je Radićevo mučeništvo znak ljubavi prema svom narodu.

Mons. Košić je rekao i kako je ta županija posebna osim po prirodnom bogatstvu, još više po bogatstvu dobrih i velikih ljudi. Zatim je podsjetio kako iz tog kraja potječu ljudi poput Nikole Šubića Zrinskog, biskupa Jurja iz Topuskog, Ivana Bonifacija Pavletića, Matije Ivšića, Slave Striegla i drugih. „Bogu smo zahvalni za sve te ljude i njihove darove. Svi oni koji dobro čine, od Boga su i oni koji doprinose boljitku svoga kraja, svoje zajednice i svoga naroda sigurno imaju poslanje koje im je Bog dao. To je jedan talent kojega oni nisu skrivali, kao što je imao i Stipica Radić koji se toliko puta našao u zatvoru zbog toga jer nije želio gledati nepravdu, jer se borio za svoj narod, jer je bio spreman i trpjeti. Molimo da to bogatstvo dobrih ljudi, koji su spremni žrtvovati se i koji su ljudi pravih vizija imaju proročke poglede na budućnost i na svijet, ne nedostaje ni u vremenu koje dolazi. Da bude hrabrih i plemenitih ljudi poput Zrinskih, Tome Bakača i bana Jelačića, koji svi nisu odavde, ali ovdje su djelovali i postali slavni. Imamo i iz današnjeg vremena ljude kao što je Predrag Matanović i mnoge druge koji su se borili i dali živote za ovu našu domovinu, pa su to i nama primjeri da budemo hrabri i da kao sveti apostoli i mi činimo dobro i ono što je Božja volja“, poručio je biskup Košić. Zaključio je da je to istina koju se ne smije nikada zanijekati.

Misu su suslavili domaći župnik Ivica Šimunović i župnik u Selimaa Dragutin Papić. Među ostalima, nazočili sisačko-moslavački župan Ivan Celjak sa zamjenikom Mihaelom Jurićem, načelnik Općine Martinska Ves Stjepan Ivoš te drugi predstavnici političkog i društvenog života županije i tog kraja.

Misnom slavlju prethodilo je polaganje vijenaca na spomenik s poprsjem braće Radić u rodnom im Desnom Trebarjevu te zajednička molitva koju je predvodio župnik Šimunović.