Molimo za zvanja!

Časna braćo u biskupstvu, draga braćo i sestre!

1. “Molite dakle gospodara žetve da radnike pošalje u žetvu svoju” (Lk 10,2).
Iz tih Isusovih riječi upućenih apostolima izvire skrb što je Dobri pastir uvijek pokazuje svojim ovcama. On čini sve da one “život imaju, u izobilju da ga imaju” (Iv 10,10). Nakon svoga uskrsnuća, Gospodin će svojim učenicima povjeriti odgovornost da nastave njegovo vlastito poslanje, kako bi evanđelje bilo naviješteno ljudima svih vremena. I toliko je njih koji su velikodušno odgovorili i još uvijek odgovaraju na njegov trajni poziv: “idi za mnom!” (Iv 21,22). To su muškarci i žene koji prihvaćaju da posvete svoj život potpunom služenju njegovu Kraljevstvu.

U prigodi sljedećega 41. svjetskog dana molitve za zvanja, koji će se tradicionalno obilježiti uz IV. vazmenu nedjelju, svi će se vjernici ujediniti u žarkoj molitvi za zvanja svećeništva, posvećenog života i misionarskoga služenja. Doista, prva je naša dužnost moliti “Gospodara žetve” za one koji već iz bližega slijede Krista u svećeničkom i redovničkom životu, te za one koje On, u svome milosrđu, ne prestaje pozivati u tako važne crkvene službe.

2. Molimo za zvanja!

U apostolskom pismu Novo millenio inuente, primijetio sam da “se danas, usprkos snažnim procesima sekularizacije, u svijetu osjeća raširena potreba za duhovnošću, koja se velikim dijelom očituje upravo u obnovljenoj potrebi za molitvom” (br. 33). U tu “potrebu za molitvom” uključuje se i naša jednoglasna prošnja Gospodinu da “pošalje radnike u žetvu svoju”.

S radošću mogu zaključiti da se u mnogim mjesnim Crkvama oblikuju skupine koje mole za zvanja. U bogoslovskim sjemeništima, kao i u kućama formacije redovničkih i misionarskih zajednica održavaju se susreti s istim ciljem. Brojne obitelji postaju mala središta molitve, pomažući tako mladima da hrabro i velikodušno odgovore na poziv božanskoga učitelja.

Da! Poziv u isključivu službu Kristu i njegovoj Crkvi neizreciv je dar božanske dobrote, dar što ga valja s ustrajnošću i poniznim povjerenjem tražiti. Njemu se kršćanin mora uvijek sve više otvarati, bdijući da ne potroši uzalud “vrijeme milosti” i “vrijeme pohođenja” (usp. Lk 19,44).

Osobitu vrijednost dobiva molitva vezana uz žrtvu i patnju. Patnja, življena kao dopunjavanje onoga što nedostaje “mukama Kristovim za Tijelo njegovo, za Crkvu” (Kol 1,24), postaje najučinkovitiji oblik prošnje. Toliki bolesni u svim dijelovima svijeta združuju svoje boli s Isusovim križem, kako bi izmolili sveta zvanja! Oni i mene duhovno prate u mome petrovskom suženju što mi ga je Bog povjerio, te daju evanđeoskoj stvari neizreciv doprinos, pa makar to bilo u potpunoj skrovitosti.

3. Molimo za pozvane u svećeništvo i posvećeni život!

Žarka mi je želja da molitva za zvanja još više ojača. Molitva koja treba biti klanjanje pred otajstvom Boga i zahvala za “velike stvari” što ih je On učinio i ne prestaje činiti, unatoč ljudskoj slabosti. Kontemplativna molitva, ispunjena zadivljenošću i zahvalnošću zbog dara zvanja.

U središtu svih molitvenih inicijativa stoji euharistija. Oltarsko otajstvo ima odlučujuću vrijednost za rođenje zvanja i za njihovu ustrajnost, jer iz Kristove otkupiteljske žrtve pozvani mogu zahvatiti snagu da se potpuno posvete navještaju evanđelja. Dobro je da se euharistijskome slavlju doda i klanjanje pred Presvetim sakramentom, produžujući tako, na neki način, otajstvo svete mise. Kontemplacija Krista, stvarno i bitno prisutnoga pod prilikama kruha i vina, može izazvati u srcu onoga koji je pozvan u svećeništvo ili u neko posebno poslanje u Crkvi onaj isti polet koji je potakao Petra na brdu Preobraženja da kaže: “Gospodine, dobro nam je ovdje biti” (Mt 17,4; usp. Mk 9,5; Lk 9,33). To je povlašteni način razmatranja Kristova lica, s Marijom i nasljedujući Mariju, koja se po svome unutarnjem stavu doista može nazvati “euharistijskom ženom” (Enciklika Ecclesia de Eucharistia, 53).

Neka sve kršćanske zajednice postanu “istinske škole molitve”, u kojima se moli da ne ponestanu radnici u prostranome polju apostolskoga djela. Neophodno je, zatim, da Crkva stalnom duhovnom brigom prati one koje je Bog već pozvao i koji “prate Jaganjca kamo god pođe” (Otk 14,4). Mislim na svećenike, redovnice i redovnike, pustinjake, posvećene djevice, članove svjetovnih instituta, općenito, na sve one koji su primili dar poziva i nose to “blago u glinenim posudama” (2 Kor 4,7). U otajstvenome Tijelu Kristovu postoji velika raznolikost služenja i darova (usp. 1 Kor 12,12), koji su svi namijenjeni posvećenju kršćanskoga naroda. U međusobnoj skrbi oko svetosti, koja mora pokretati svakoga člana Crkve, nužno je moliti da bi “pozvani” ostali vjerni svome pozivu te postigli najvišu moguću mjeru evanđeoskoga savršenstva.

4. Molitva pozvanih

U posidonalnoj apostolskoj pobudnici Pastores dabo vobis potcrtao sam da je “nezatomljiva potreba pastoralne ljubavi prema vlastitoj mjesnoj Crkvi i sutrašnjici njezinoga služenja upravo skrb da svećenik nađe, tako reći, nekoga tko će ga zamijeniti u svećenišvu” (br. 74). Znajući da Bog poziva one koje hoće (usp. Mt 3,13), briga svakoga Kristova službenika mora biti ustrajna molitva za zvanja. Nitko nije u mogućnosti bolje od njega shvatiti hitnost smjene naraštaja koja će dovesti velikodušne i svete osobe poradi navještaja evanđelja i posluživanja sakramenata.

Upravo je pod tim vidom potrebno, kao nikad prije, “duhovno prijanjanje uz Gospodina i uz vlastiti poziv i poslanje” (Vita consecrata, br. 63). O svetosti pozvanih ovisi snaga njihova svjedočanstva, koje može dotači osobe potičući ih da svoj život povjere Kristu. To je način na koji se valja oduprijeti padu broja zvanja u posvećeni život, koji prijeti opstanku mnogih apostolskih djela, osobito u misijskim zemljama.

Usto, molitva pozvanih, svećenika i posvećenih osoba, dobiva osobitu vrijednost, jer se uključuje u Kristovu svećeničku molitvu. On u njima moli Oca da posveti i zadrži u svojoj ljubavi one koji, iako nisu od ovoga svijeta, tome svijetu pripadaju (usp. Iv 17,14-16).

Duh Sveti neka od Crkve učini narod molitelja koji podižu svoj glas nebeskome Ocu kako bi izmolili sveti poziv u svećeništvo i posvećeni život. Molimo da bi oni koje je Gospodin izabrao i pozvao bili vjerni i radosni svjedoci evanđelja kojemu su posvetili svoj život.

5. Tebi se, Gospodine, s povjerenjem utječemo!

Sine Božji,
poslani od Oca ljudima svih vremena
i iz svih krajeva svijeta!

Zazivamo te posredništvom Marije,
Majke tvoje i Majke naše:
neka u Crkvi ne ponestane zvanja,
posebno onih za potpuno posvećenje tvome Kraljevstvu.

Isuse, jedini Spasitelju čovjeka!

Molimo te za našu braću i sestre
koji su na tvoj poziv u svećeništvo, u posvećeni život i u misije
izrekli svoj “da”.

Neka se njihov život iz dana u dan obnavlja,
te postanu živuće evanđelje.

Gospodine milosrdni i sveti,
nastavi slati nove radnike
u žetvu svoga Kraljevstva!

Pomozi onima koje pozivaš da te slijede
u ovom našem vremenu:
daj da, motreći tvoje lice,
radosno odgovore na divno poslanje
što im ga povjeravaš za dobro svoga Naroda i svih ljudi.

Ti koji si Bog i živiš i kraljuješ
s Ocem i Duhom Svetim
u vijeke vjekova. Amen.

Vatikan, 23. studenoga 2003.

Ivan Pavao II.