Podsjetivši na riječi sv. Ivana Pavla II. kako sveci pripadaju nama a mi njima, da su oni dio naših obitelji a mi njihovih, kako su oni znak da Bog ne odustaje, kako su znak i naše budućnosti, biskup je uveo u zadnji dio ispovijesti vjere koja se svake večeri ispovijeda u katedrali.

O važnosti obitelji za Crkvu i društvo biskup je rekao: „Obitelj je slika Boga koji je zajedništvo osoba. Ona je od velike važnosti za Crkvu koja je obitelj obitelji. Ona nije važna samo za Crkvu nego, iako se možda to uvijek i ne vidi, i za društvo. Danas je Međunarodni dan obitelji. Osnivanje jednog takvog dana od Ujedinjenih naroda 1984. godine potvrda je činjenice da je obitelj doista važna. No, nažalost, nije tako uvijek u praksi. Osobito nije danas.“

Potaknuti time što „nije uvijek tako u praksi“ kao i Međunarodnim danom obitelji večernja molitva u katedrali, kojom se biskupijska Crkva povezuje s obiteljskim Crkvama, bila je namijenjena upravo za obitelji koje su, kako je biskup primijetio, zbog pandemije podnijele veliki teret krize u zaštiti svojih članova, osobito starijih, ali i brigom za mlađe članove koji nisu mogli ići u školu što znači da je za starije bilo i jest još više obveza, a i na kraju zbog sve izglednije ekonomske neizvjesnosti.

„Osobito je bilo teško disfunkcionalnim obiteljima – njima je uvijek teško – obiteljima u kojima je bilo nasilja, u kojima ima nasilja, pa ćemo večeras na njih osobito misliti. Ima još jedna kategorija obitelji kojima je sigurno bilo teško a to su obitelji u kojim je prestao dijalog. Zamislite, bili su zatvoreni sve vrijeme skupa a možda ne razgovaraju. Kako je to teško, biti u jednoj obitelji a ne razgovarati. To je puno teže negoli se svađati“, kazao je biskup.

Uz poteškoće vezane za život obitelji u vrijeme pandemije biskup je skrenuo pozornost i na neke dobre stvari koje su se događale: „Iako je ovo bilo teško vrijeme, vrijeme pandemije je za mnoge obitelji bilo velika prilika za mnoge obitelji koja se rijetko pruža. Obično se kaže da je vrijeme novac. A sada su obitelji koje zbog novca i borbe za svakodnevnu egzistenciju često nemaju vremena biti jedni s drugima, imali prigode biti zajedno, zajedno pripremati obroke i blagovati, razgovarati, pričati priče, dijeliti sjećanja i uspomene, igrati igre, obrađivati svoje vrtove, počistiti kuću i sve drugo što je bilo moguće zajedno raditi. Tu je i molitva. Moglo se i zajedno moliti i povezati se s nama. Mislim da je i to bila milost. Za nas jest. Za obitelj je molitva uvijek milost, osobito ona zajednička.“

To je i razlog za zahvalnost: „Ovo je razlog što, uz ono što redovito molimo kad je riječ o pandemiji i njezinom prestanku, večeras u našu molitvu želimo uključiti i zahvalnost za one milosti koje smo dobili ovom pandemijom. Vjerojatno će i svatko od nas ovome moći dodati nešto svoje, možda i nešto što se ne tiče obitelj, ako je uopće moguće nešto što se tiče ljudskih života da se izravno ili neizravno ne tiče same obitelji.“

„Molitva je važna“, nastavio je biskup Uzinić, „ali ona nije dovoljna da bi obitelj funkcionirala. Potrebni su i dobri zakonski okviri koji bi štitili obitelj. S tim baš ne možemo biti zadovoljni.“ Biskup se prisjetio Obiteljskog zakona koji je pao, pa činjenice da se radi na novom zakonu, pa ga nema te zaključio kako obitelj „i nije među nekim prioritetima u ovom našem društvu“. Dodao je i kako su za funkcioniranje obitelji potrebna i sigurna radna mjesta i pristojna zarada, a i tu imamo problema, osobito sada s pandemijom.

„No, više od svega i važnije od svega, za obitelj je potrebno mnogo ljubavi. A ljubav ne dolazi izvana. Ona se rađa u srcu i živi u obitelji. Ona je na početku obitelji, iz nje izvire i dijeli se drugima. Kad ljubavi ima onda bude svega drugoga dovoljno. No da bi bilo ljubavi ne može se s ljubavlju računati jednom za svagda. Na ljubavi treba trajno raditi“, poručio je dubrovački biskup te usporedio rad na bračnoj ljubavi s malim djetetom koje ide u školu i svaki dan, i u školi i doma, radi i uči.

„Ne radi se ovdje o velikim stvarima koje trebamo napraviti i koje nas nadilaze. Radi se o malim, običnim stvarima, ali neobično važnim“, ustvrdio je biskup te stavio naglasak na tri čarobne riječi koje je i papa Franjo više puta spominjao: molim, hvala i oprosti.

Biskup Uzinić je potom pročitao dio papine kateheze o te tri riječi s audijencije održane u srijedu, 30. svibnja 2015. godine. (https://w2.vatican.va/content/francesco/hr/audiences/2015/documents/papa-francesco_20150513_udienza-generale.html)

Prva je riječ “molim”. Kada se pobrinemo da uljudno tražimo i ono na što mislimo da polažemo pravo, postavljamo pravu zaštitu za duh bračnog i obiteljskog suživota. Ući u život drugoga i kada je on dio našega života iziskuje osjetljivost jednog nenametljivog stava koji vraća povjerenje i poštivanje. Povjerenje, najposlije, ne daje za pravo uzimati sve zdravo za gotovo. A što je ljubav prisnija i dublja to više zahtijeva poštivanje slobode i sposobnosti čekanja da drugi otvori vrata svoga srca…I Gospodin traži dopuštenje da uđe! Ne zaboravimo to. Prije nego nešto učinim u obitelji: “Mogu li, molim te, to učiniti? Hoće li ti se svidjeti ako to učinim na ovaj način?” To je jezik učtivosti ali pun ljubavi. I to je toliko dobro za obitelji.

Druga je riječ “hvala”. Ponekad se stječe dojam da postajemo civilizacija loših manira i loših riječi, kao da su one znak emancipacije. Čujemo ih mnogo puta i u javnosti. Uljudnost i sposobnost zahvaljivanja promatraju se kao znak slabosti, ponekad pobuđuju čak nepovjerenje. Protiv te se tendencije treba boriti u samom krilu obitelji. Moramo postati nepopustljivi kada je riječ o odgoju za zahvaljivanje, za zahvalnost: dostojanstvo osobe i društvena pravednost imaju u tome svoje ishodište. Ako se u obiteljskom životu zanemaruje taj stil, izgubit će se i u životu društva. Zahvalnost je, nadalje, za vjernika u samom srcu vjere: kršćanin koji ne zna zahvaliti je osoba koja je zaboravila Božji jezik. To je loše!

Treća je riječ “oprosti”. To je teška riječ a ipak tako nužna. Kada je nema, male se pukotine šire – čak i nehotice – sve dotle da postaju duboki procjepi. Nije slučajno da u molitvi kojoj nas je Isus naučio, Očenašu, u kojem je sažeto sve ono bitno za naš život, nalazimo ovaj izraz: “I otpusti nam duge naše kako i mi otpustismo dužnicima svojim!” (Mt 6, 12). Ako priznamo da smo pogriješili i da smo spremni vratiti ono što smo drugome uskratili – poštivanje, iskrenost, ljubav – postajemo vrijedni oproštenja. I tako se zaustavlja infekcija. Ako nismo kadri ispričati se, to znači da nismo sposobni ni opraštati. U kući u kojoj se ne traži oproštenje zrak počinje biti zagušljiv a vode ustajale. Tolike povrede osjećaja, toliki razdori u obitelji započinju gubljenjem te dragocjene riječi: “Oprosti mi”. U bračnom životu svađe su česte… “lete i tanjuri”, ali dat ću vam jedan savjet: neka dan ne prođe a da se niste pomirili. Poslušajte dobro: jesu li se posvađali muž i žena? Djeca s roditeljima? Jeste li se jako posvađali? Nije dobro, ali nije to problem. Problem je ako se taj osjećaj protegne i na slijedeći dan. Zato ako ste se posvađali nemojte nikada dopustiti da prođe dan a da se niste pomirili u obitelji. A kako se moram pomiriti? Trebam li kleknuti na koljena? Ne! Samo mala gesta, neka sitna stvar i obiteljski se sklad vraća. Dovoljno je samo pomilovati drugoga, šutke i bez riječi. Neka nikada dan ne završi u obitelji a da se niste pomirili. Jeste li to razumjeli? To nije lako ali se to mora učiniti. I time će život postati ljepši. I zbog toga je dovoljna jedna mala gesta.

Molitva je započela ispovijesti zadnjeg dijela otajstva vjere iz Ispovijesti vjere naroda Božjeg sv. Pavla VI. koje govori o vječnom životu, a nakon biskupovog nagovora nastavljena je Molitvom pape Franje za obitelj te molitvom slavnih otajstava krunice. Krunica je završila drugom molitva pape Franje Blaženoj Djevici Mariji za mjesec svibanj 2020., Molitvom Gospi od Porata i Molitvom za sinodu Dubrovačke biskupije.

Molitva za obitelji na Međunarodni dan obitelji bila je otvorena za fizičko sudjelovanje vjernika u katedrali, ali se prenosila i online kako bi mogli sudjelovati i oni koji nisu mogli doći. Pjevanje je predvodila Maja Marušić, a s biskupom su molili dubrovački bogoslovi.