Tvrdoukoričenu monografiju opsega 416 stranica, s tekstovima na hrvatskom i engleskom, tijekom „lockdowna“ u pandemiji COVID-19, za izdavanje je priredio te krajem srpnja objavio „Edusoft d.o.o.“ iz Zagreba, zauzetošću kulturnog djelatnika Ivana Marune. Tekstove na hrvatskom jeziku jezično je uskladila Davorka Vuković, engleski prijevod načinila je Tatjana Carev-Maruna, a grafički izgled knjige oblikovao je Fran Šepat.

Uz središnji Špoljarićev tekst o Šepatu i njegovu putovanju kroz iskušenja i ljepotu k Svjetlosti, prikazujući Šepatovo sučeljavanje s likovnom tradicijom, ali i vjernički prikaz Krista – žrtve iz ljubavi, monografija donosi opširni tekst zagrebačkog pomoćnog biskupa Ivana Šaška pod naslovom „O razotkrivanju prekrivanjem ili: o otajstvu traženja lica“. S biblijsko-teološkog aspekta Šaško razmatra „Šepatov put“ umjetničkog – sakralnog – stvarateljstva, nazvavši umjetnika „slikarom Božjeg lica“. Razlog je tome što Šepat na svojim radovima “Kristovo lice prekriva nekim velom, tkaninom, pokrovom“ te na taj način uvlači svakoga gledatelja da Božju objavu prihvati i dovrši put prepoznavanja, osobito prihvaćanja srcem. „Dolično je zahvaliti Zvonimiru Šepatu za pokrov koji i u kamenu ostaje ‘platnen’, koji i u muci ostaje radosno posložen; pokrov kojim dopire do naših traženja i postavlja pitanja od kojih čovjek danas voli pobjeći, znajući da dolaskom na Kristov grob, ispunjen Platnom, dolazi pred Boga zagledana u ljudsku prazninu; znajući da se mora mijenjati po mjeri vječnosti, počevši od molitve: Gospodine, ne skrivaj lica svoga od mene“, zaključuje dr. Šaško svoj tekst u kojem se osvrnuo na sintagme izrečene u naslovima: „Ogoljela duša“, „Božje lice i pogled“, „Dodir platna i tijela“, „Vidljivost nevidljivoga“, „(ne)spoznatljivost Lica i Imena“, „Muka tražitelja“, „Vultus misericordiae“, „Sljubljenost platna“, „S motrišta gorčine…“, „Veo svježine“, „Križni put“ i „Šepat na Isusovu grobu“.

Privlačnu sveobuhvatnost knjizi, uz reprodukcije umjetničkih ostvarenja i fotografija iz svakodnevnog umjetnikovog života, daju i „Crtice iz autorovog života“, koje je Šepat s puno srca i duše napisao na „svojem materinskom jeziku, znači na zagrebačkoj kajkavštini“, opisavši svoje rano djetinjstvo, svoje profesore na „Primijenjenoj“ i susrete sa slikarom Andrijom Maurovićem, mladost i formiranje, sebe „kak vučitela likovnog“ i „kak stihoklepca“, svoju „ljubav za popevanjem“ te svojeg „prijatela Boreka Kolara“ i „Druženje s fra Dudom“. Uz više reprodukcija Šepatovih likovnih ostvarenja na temu fra Bonaventure Dude, monografija donosi i fra Bonaventurin tekst iz 2007. godine o Šepatovom Križnom putu, navodeći između ostaloga: „Dok drugi umjetnici promatraju Isusa Krista u neizmjernoj muci na križu kad je bio odbačen i predan u ruke nemilosti i zla, u Šepatovom Križnom putu cijelo Isusovo tijelo i čega god se dotakne obrgljuje prebogata i ustrajna bjelina. Ta zadivljujuća bjelina poziv je svakome čovjeku da zaželi uvijek živjeti u dodiru s Kristom i ovdje na Zemlji i u Kristovoj i našoj uskrsnoj vječnosti“. Osim tog kraćeg teksta fra Bonaventure, objavljeni su po veličini slični tekstovi akademika Josipa Bratulića, Josipa Depola, Damira Grubića, Doroteje Jendrić, Željka Sabola, Mirjane Šigir i Maline Zuccon Martić.

Šepat je, kako knjiga donosi, od 1976. godine održao 50 samostalnih izložaba, 24 grupne izložbe, 5 TV izložaba na HRT-u, sudjelovao u 5 slikarskih kolonija, a o njegovom stvaralaštvu objavljeno je više stotina članaka i priloga.

„Umjetnički opus Zvonimira Šepata (Zagreb, 1951) proistekao je iz klasične estetike, prožet je modernim likovnim senzibilitetom, s dosizanjem dojmljivog, prepoznatljivog izraza. Iako po osnovnoj vokaciji slikar, ostvario je ništa manje zanimljivu i kiparsku dionicu. Posvećenost krajoliku, u prikazu mirnog i uzburkanog mora, peljeških cvjetnih polja, zagorskih brežuljaka, paških maslinika, dovela ga je do istinski doživljene stvarnosti ljepote, uzdignute sintezom izgleda ugođaja. Sklada ih u rasponima od suptilne poetičnosti do uprizorenja dramatskog naboja. Izuzetnu vještinu ruke Šepat je pokazao u brojnim crtežima, osmišljenima u ciklusima poput ‘Vlati trave i putišta oblaka’, ‘Probuđene karijatide’, ‘Sakralnim temama’“, piše urednik Špoljarić, ističući da je „sadržaj Evanđelja Šepatu bio vodilja za slikarsku meditaciju postaja ‘Križnog puta’ interpretiranog na originalni način, s likom Krista prekrivenog velom, simbolikom pa i metaforom svjetla transcendentnog, ali i na poseban način uključenja čovjeka u golgotski martirij“. Za Špoljarića, u kontinuitetu Šepatovog stvaralaštva često je prisutna biblijska inspiracija, a u ukupnosti ostvarenja obilježava ga jedinstvo talenta, zanosa i emocija. Osim objavljenih radova sakralne tematike u kontinuiranom predstavljanju Šepatova stvaralaštva, u dijelu monografije pod naslovom „Radovi u sakralnim prostorima“ objavljene su reprodukcije ostvarenja iz župne crkve Sv. Kvirina u Zagrebu, kapele Sv. Antuna Padovanskog u Preseki Petrovskoj kod Krapine koju je izgradio poduzetnik dr. Antun Presečki i crkve Sveta Mati Slobode u Zagrebu, kao i njegovi prijedlozi za natječaj za crkvu Hrvatskih mučenika u Udbini i crkvu Sv. Nikole Tavelića u Brnazama.

Trajno tražeći Božje lice i iskazujući ljubav svojoj obitelj i prijateljima, Šepat živi za „pero, kist i dlijeto“, kako pokazuju i njegovi stihovi „Prošnja Svevišnjemu“, s kojima monografija završava: „Bože, hoćeš li i tamo, u vječnosti, gdje bude sve blaženo i sveto, po Duhu i obilju svoje milosti, meni podariti pero, kist i dlijeto?“.

„Bog ga je obdario mnogim talentima. On ih je iskoristio jer bez predanosti i zanosa nema rezultata. Šepat živi umjetnost u mnogim aspektima dijeleći je s drugima“, zaključuje urednik Špoljarić. Višedesetljetno redovito pjevanje u mješovitom crkvenom zboru koji predvodi liturgijsko pjevanje u akademskoj crkvi Sv. Katarine na Gornjem gradu potaknulo ga je na višeglasno pjevanje pa je s prijateljima iz zbora utemeljio klapu „Škrljak“, koju Zagrepčanci i turisti mogu čuti na uglu Radićeve ulice i Krvavoga mosta.