U homiliji, tumačeći raspravu Isusa i saduceja o zagrobnom životu, rekao je da farizeji i saduceji nisu mogli podnijeti Isusa jer su već unaprijed donijeli sud o Isusu. „Samo su tražili neke argumente da taj svoj unaprijed donesen sud opravdaju, potvrde. A u svom sudu osudili su Isusa zato što su u njemu vidjeli konkurenciju i nisu bili spremni mijenjati se na bolje. Bilo im je važnije zadržati trenutni položaj nego prihvatiti da je Isus pravi Bog. Važno je to uočiti jer često i čovjek današnjice tako djeluje. Kada dođe netko nov u našu sredinu često donesemo određeni sud o toj osobi. Bilo pozitivan, bilo negativan i onda sve ono što ta osoba čini tumačimo u svjetlu već donesenog suda o spomenutoj osobi. Nije jednostavno doneseni sud izmijeniti. Tako to čine oholi, umišljeni ljudi koji misle da su uvijek i u svemu u pravu. Ponizni pak ljudi sve vide dobro i ne žele unaprijed donositi sud nego se uvijek iznova daju iznenaditi. Problem saduceja, čuvara jeruzalemskog hrama i Tore, je u tome što nisu prihvaćali predaju, odnosno tumačenje Božjih tajni. Stoga nisu mogli prihvatiti Isusovo tumačenje, odnosno objavu da je on Bog. No, kao dobri poznavatelji zakona, odnosno svetih spisa mogli su spoznati da sve što se s Isusom događa jest već najavljeno u prorocima, zapisano u njima dobro poznatim knjigama“, naglasio je.

„Takvu unutarnju borbu možemo vidjeti i kod sv. Josipa kada je spoznao da je Marija trudna. Josip nije sumnjao u Marijinu čestitost ili vjernost, nego spoznavši da se konačno počelo ostvarivati ono što su proroci navijestili, Josip naumi potajice napustiti Mariju, ali ne iz oholosti, nego iz poniznosti jer se smatrao nedostojnim biti dionikom tih velikih Božjih djela. Ipak ne prestaje osluškivati Boga koji mu u snu govori ne boj se uzeti Mariju za ženu što je u njoj začeto doista je od Duha Svetoga. Dakle sveti Josip promišlja, osluškuje Boga, razumije što se događa i počinje po tome živjeti mijenjajući svoj život, za razliku od saduceja i farizeja kojima Bog isto tako daje znakove, ali oni ostaju tvrdokorna srca. Dobro se prisjetiti i Nikodema, farizeja, koji skriveno razgovara s Isusom jer želi razbistriti svoje sumnje“, objasnio je.

„Na sličan način svatko od nas kod sebe može prepoznati takva djelovanja. Jesmo li ljudi koji o drugim ljudima, o Bogu i o nekim pojavama u životu zauzimamo unaprijed stav, a da nismo upoznati sa svom istinom? Takvi ljudi nisu poučljivi, nisu ni Božji ljudi. Neki siju strah i govore da su ovo posljednja vremena, da će doći smak svijeta, imaju jako puno argumenata za to. Gledajte kakvi se ratovi događaju, poplave, nevremena, i tako dalje. Ipak, istina je drugačija, što se od toga nije događalo prije sto, petsto i par tisuća godina? Takvo djelovanje možemo primijetiti kod đavla, koji se uvijek služi nekom poluistinom kojom zavarava čovjeka i tjera ga u strah. Stoga nas ova vjernička i liturgijska okupljanja žele ohrabriti u Isitni i rastjerati svaki strah. Ohrabruje sam broj Josipovih štovatelja svake srijede, nadalje brojne molitvene nakane izgovorene za duhovne i sve potrebe nas koji smo na putu, kao i molitve za naše pokojne. Sve je to u službi našeg vječnog života, ali i spoznaje da je Bog i sada s nama“, poručio je mons. Sente.

„Stoga smo pozvani da ne pravimo Bogu stupice kao što su to činili saduceji ili farizeje, jer je Bog iznad toga i on je Bog živih i onih koji su već prešli u pokoj. Ako samo to usvojimo, onda zapravo nikakva patnja, nikakvo trpljenje koje možda sada osjećamo nema snagu nego biva sredstvo koje nas vodi do zajedništva s Bogom u vječnosti i radosnog života već sada ovdje na zemlji“, zaključio je.

Na kraju misnog slavlja, umjesto svjedočanstva, mons. Sente je okupljene pozvao na sudjelovanje u proslavi obljetnice izbora sv. Josipa za zažtitnika Hrvatske. „Hrvatski sabor je 9. i 10. lipnja 1678. izabrao sv. Josipa za zaštitnika Hrvatskog kraljevstva. Tu su činjenicu dobro poznavali Josip Štadler koji je prije 151 godinu pokrenuo Glasnik svetog Josipa i Alojzije Stepinac koji je na zagrebačkoj Trešnjevci osnovao Župu sv. Josipa želeći izgraditi Nacionalno svetište. Nadalje, tu je činjenicu dobro poznavao i kardinal Franjo Šeper koji je prije pedeset godina posvetio ovu crkvu, kao i sluga Božji Franjo Kuharić koji je ovu crkvu proglasio Nacionalnim svetištem. Stoga učestalo pozivanje na pobožnost prema svetom Josipu i kroz ova slavlja nisu nešto novo, već trajno prisutno u životu Crkve u Hrvatskoj“, rekao je te predstavio program proslave 337. obljetnice izbora sv. Josipa za zaštitnika Hrvatske.