Svetkovina Duhova je događaj u kojem je rođena Crkva u Duhu Svetom s poslanjem da nastavi djelo koje je Isus Krist, kojeg Crkva ispovijeda kao svog Krista i Gospodina, započeo i dovršio u pashalnom otajstvu muke, smrti i uskrsnuća, kazao je mons. Uzinić. „Zadaća Crkve je nastaviti kroz vrijeme biti Kristova prisutnost. Duh Sveti, iz kojeg je Crkva rođena i koji je na dan Pedesetnice sišao na Crkvu je onaj koji Crkvi to omogućuje i nastavlja omogućavati kroz stoljeća“, pojasnio je.

Da bi Duh Sveti to mogao činiti „važno je da mu se mi kršćani, mi Crkva, uvijek ponovno otvaramo i dopuštamo da nas on nadahnjuje i vodi“, objasnio je nadbiskup dodavši da je to važno zbog toga kako bi u onom što činimo bilo što manje ljudskog, a što više božanskog, manje onog našeg, a što više onog Kristovog.

Povezao je tu misao s drugim misnim čitanjem iz poslanice sv. Pavla Galaćanima (Gal 5, 16-25), rekavši kako bi nam nadahnuće Duha Svetoga trebalo pomoći da u našem životu bude što manje onih djela tijela, a što je moguće više plodova Duha. Objasnio je i kontekst tog ulomka. „Pavao ovaj tekst uključuje u poslanicu u kojoj raspravlja o Zakonu, kao načinu na koji je starozavjetni čovjek pokušavao odgovoriti na onaj poziv koji mu je Bog uputio, a koji ga je često udaljavao od onog kako je trebao živjeti u skladu s Božjom voljom. Kao suprotnost tom Zakonu Pavao stavlja onaj temeljni zakon koji bi trebao biti uključen u sve zakone i koji je zapravo iznad svakog zakona, a taj zakon je zakon ljubavi“.

U ozračju te poruke Pavao u pročitanom misnom ulomku govori o djelima tijela, o grijehu i onom što on sa sobom nosi u život konkretnog čovjeka i zajednice, a protiv čega bi Zakon kao takav trebao biti pomoć da se čovjeka znade usmjeriti. Očito on uvijek u tom ne uspijeva. Pavao nudi kao alternativu otvorenost Duhu Svetomu kako bismo mogli živjeti u skladu s Duhom Svetim i živjeti plodove Duha Svetoga, pojasnio je nadbiskup.

Ta djela tijela/grijesi mogu se svrstati u četiri kategorije, a to su: grijesi u odnosu na čistoću tijela, grijesi u odnosu na čistoću vjere, grijesi u odnosu na poziv da drugima činimo dobro i grijesi protiv umjerenosti. Nadbiskup je potom ponovio djela tijela koja sv. Pavao spominje. To su: bludnost, nečistoća, razvratnost, idolopoklonstvo, vračanje, neprijateljstva, svađa, ljubomor, srdžbe, spletkarenja, razdori, strančarenja, zavisti, pijančevanja, pijanke i tome slično. Dodao je i pojašnjenja nekih navedenih grijeha te zaključio kako se svi mogu složiti oko toga, znajući za posljedice toga za život pojedinca i zajednice, da to nije nešto što je poželjno u životu nijednog čovjeka, a posebice kršćanina.

Nasuprot tih djela su plodovi Duha, koje je Pavao također nabrojio u ulomku. To su: ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost, blagost, uzdržljivost. Ta djela pokazuju, ustvrdio je nadbiskup, „jedan promijenjeni život, život usklađen s onim primjerom koji nam je pokazao Isus Krist, život koji se očituju u svakodnevnom zalaganju i otvorenosti Duhu Svetomu i njegovim poticajima“. Dodatno je objasnio i neke od tih plodova.

Zatim je zaključio: „Petnaest djela tijela, kako to vidi Pavao, udaljavaju nas od kraljevstva Božjeg i spasenja, dok nas plodovi Duha, a ovdje ih je nabrojano devet, približavaju Gospodinu u jednom planu koji Gospodin ima s nama. Oni predstavljaju novi stil, novu slobodu kršćanstva i kršćanina“. Vjernici znaju da su razapeti s Kristom, zato njihov život nije pomireni pogled na ovaj svijet i njegove vrijednosti, dodao je, nego je prihvaćanje borbe protiv toga, ali ne bilo kako nego na Kristov način. Tu dolazimo do temeljne poruke.

Kao temeljnu poruku svetkovine Duhova nadbiskup Uzinić je istaknuo dvije kategorije u koje kršćani sami sebe mogu stavljati, a to su da uistinu žive u otvorenosti Duhu Svetome razvijajući plodove Duha ili da se zatvore Duhu i zarobljuju u djela tijela.

Prva kategorija su oni koji se, iako su svjesni svojih slabosti, trude iz dana u dan otvarati se plodovima Duha i, kako i koliko mogu, boriti se protiv djela tijela, nastavio je nadbiskup. To je ono što nas kršćane, ako smo otvoreni Duhu Svetom, čini drukčijima. „Omogućuje nam da možemo biti ne samo oni koji iščekuju Božje kraljevstvo nego ga i svakodnevnim trudom i radom na sebi već ovdje i sada izgrađuju, boreći se u samima sebi protiv navedenih djela tijela kako bi mogli u sebi razvijati plodove Duha“.

Druga kategorija, za koju je nadbiskup kazao kako mu izgleda da nam se sve češće događa, često možda i nesvjesno, jest kategoriju u kojoj, umjesto da se otvorimo plodovima Duha Svetoga i živimo ih, zatvaramo se i zarobljujemo u djela tijela. „To je ono kad se mi sami ne trudimo ili čak mislimo i da se nemamo potrebu boriti protiv djela tijela jer smo već ispunjeni plodovima Duha“, opisao je. „Ali zato znamo kod drugih iščitati i prepoznati djela tijela, i onda ih na neki način s visoka gledajući, osuditi i odbaciti. A zapravo onda to naše suđenje i odbacivanje postaje način na koji i mi sami ulazimo u kategoriju onih žive različita djela tijela i zatvaraju se za plodove Duha“. A ona su, ponovio je nadbiskup: ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost, blagost, uzdržljivost.

Mons. Uzinić je skrenuo pozornost i na to da nam se lako može dogoditi da mi sebe vidimo na jedan način, pa onda, iako dobro razlikujemo što su djela tijela a što su plodovi Duha, mislimo o sebi da pripadamo onima koji su otvoreni za plodove Duha i uspijevaju odoljeti izazovima djela tijela, dok drugi to ne uspijevaju, što nas pomalo znade pretvoriti u farizeje u smislu zatvorenosti za Isusa i njegovu poruku.

Kako to promijeniti? Kako učiniti da budemo oni koji uspijevaju odoljeti, makar i uz padove, djelima tijela i živjeti plodove Duha, potaknuo je nadbiskup na promišljanje.

Evanđelje govori da to možemo po Duhu Svetomu, Branitelju, kojeg nam je u dvorani posljednje večere Isus obećao poslati. A dvije su zadaće Duha. „Prva je da on svjedoči za Isusa. Tako i nama omogućuje da možemo biti svjedoci Isusovi. Druga je da nam uvijek ponovno u pamet doziva ono što je Isus govorio, da nas upućuje u istinu, onu i onakvu kakvu nam je Isus navješćivao. To je istina o Bogu koji je ljubav, i koji nas istinski ljubi i koji nam je prišao u Isusu Kristu jer nas ljubi, jer želi naše dobro i sreću“.

Nadbiskup je na kraju pozvao vjernike da se otvore Duhu Svetomu koji je ljubav Oca i Sina, ljubav kojom Bog u darovanosti Duha Svetoga želi zahvatiti u Crkvu ali i u svakoga kršćanina, kako bi se lakše nosili s izazovima tijela i doista živjeli plodove Duha, pa i drugima pomogli da tako žive.

Liturgijsko pjevanje s pjevanjem himna Duhu Svetomu predvodio je Mješoviti katedralni zbor pod vodstvom profesorice Maje Marušić. Misna čitanja i molitvu vjernika čitali su dubrovački bogoslovi, a evanđelje je navijestio trajni đakon don Tomislav Sikavica.

Na svetkovinu Duhova ove godine nije bilo, kako je to uobičajeno, svečanog slavlja podjele sakramenta potvrde u katedrali jer, kako je još ranije odlučeno, sakrament dijele župnici, ovisno o mogućnostima i u skladu s epidemiološkim mjerama, dvjema generacijama kandidata i kandidatkinja za krizmu.