To je prvi put u novije vrijeme da se pobožnost Križnog puta molila na Daksi – otoku na koji su stari Dubrovčani dolazili još od izgradnje franjevačkog samostana u 13. stoljeću te su na njemu bili izgradili i kapelice uz postaje križnog puta. To je ujedno prvi tako izgrađeni križni put kod Hrvata, nastao još u 16. stoljeću. U 20. stoljeću, nakon ulaska partizana u Dubrovnik u jesen 1944. godine na otoku je bez suđenja strijeljano pedesetak Dubrovčana, među kojima je bilo više svećenika i redovnika, te je prijašnja stoljetna pobožnost na ovom otoku pala u zaborav.

Ove godine križni put je zbog epidemioloških razloga premješten na otok. Sudjelovao je ograničen broj svećenika i mladih koji su animirali pobožnost, sukladno epidemiološkim mjerama. Vjernici su mogli sudjelovati prateći pobožnost na daljinu, putem YouTube kanala i Facebook stranice Dubrovačke biskupije te Libertas televizije.

Nadbiskup Uzinić na kraju križnog puta istaknuo je da su danas hodali stopama predaka, obnovili ono što su oni činili, slijedili Isusa promišljajući njegovu muku i iz te muke tražili odgovore na izazove i pitanja današnjeg vremena, kao što su i oni tražili odgovore u svoje vrijeme.

Uz navedeno, nadbiskup Uzinić naglasio je da postoji i drugi razlog zbog kojeg je ovaj današnji dolazak na Daksu pun simbolike, a to je grobnica, mjesto stratišta. „Nažalost, Daksa je ostala upisana u našoj memoriji kao stratište na kojemu su naša braća ubijena samo zato što su bili ideološki neprijatelji, a možda i samo zato što su se ispovijedali kao vjernici i što su svojim životom nastojali slijediti Isusa Krista“, kazao je nadbiskup.

Pobožnošću se željelo povezati i s onima koji su pogubljeni na tom mjestu, a to je na neki način bio početak hrvatskoga Križnog puta nakon Drugoga svjetskog rata, kao i sa svima onima koji su nakon njih poginuli na različitim postajama od Bleiburga preko Slovenije, Hrvatske do Makedonije.

„Želimo se povezati sa svima njima, ali ne zato da bismo bili oni koji pamte zlo koje se dogodilo zbog samog zla, nego da bismo bili oni koji, slijedeći, i kroz te patnje naše braće i sestara, Isusa na križnom putu, učili da smrt nije kraj. Da budemo oni koji od Krista uče da je ljubav puno veća i važnija negoli mržnja, da budemo oni koji uče reći: Oče, oprosti im. I koji uče opraštati jer smo i sami grešnici i možda i sami krivi za svoje križne putove i križne putove drugih, da možemo zagledani u Isusa Krista raspetoga s onim desnim razbojnikom reći: Oprosti nam i sjeti nas se kad dođeš u svoje Kraljevstvo“, rekao je nadbiskup Uzinić.

U duhu tog Isusovog opraštanja, ali i naše potrebe za oproštenjem, nastavio je nadbiskup, „nemojmo ostati na ovom mjestu i gledati ga samo kao mjesto smrti, pokušajmo ga s Isusom Kristom gledati kao mjesto pobjede, mjesto života jer onaj koji s Kristom umire i živi.“

Zaključio je s poticajem za nasljedovanje Krista. „Neka Krist odavde s nama i u nama pođe u naše živote, našu svakodnevnicu, u naše obitelji, kod naših susjeda, ondje gdje možemo i trebamo biti bliski u ljubavi, pa ako je potrebno, a potrebno je uvijek i na razne načine, i umrijeti za druge, jer znamo da onaj koji umire za druge, umire s Kristom i zato uvijek živi. Isus Krist nije samo onaj kojeg ćemo promatrati i biti onaj kojemu ćemo se diviti, on je nadahnuće koje sami trebamo slijediti.“

Premještanjem ovogodišnjeg korizmenog križnog puta na Daksu, uz ostalo, pokušalo se podsjetiti i na stoljećima staru pobožnost križnoga puta koja se na otoku održavala, kako je istaknuo i nadbiskup Uzinić. Na Daksi je, osim same zgrade samostana i crkve sv. Sabina, s vremenom izgrađeno desetak kapelica posvećenih Muci Gospodinovoj tako da je čitav otok početkom 16. stoljeća bio premrežen kapelicama, zapravo postajama križnoga puta, a na malome uzvišenju u sredini otoka nalazila se kapelica Svetog Groba koja je trebala podsjećati na onaj jeruzalemski. U jednoj od kapelica bio je i križ koji se danas čuva u Pridvorju. Na Daksu je odlazio velik broj hodočasnika i vjernika, posebno u korizmi i za blagdan Našašća Svetog Križa, sve do početka 19. stoljeća kada padom Dubrovačke Republike s vremenom dolazi i do uništavanja samostana i izmjene namjene otoka.