Kod svećenika se podudaraju i međusobno prožimaju njegov identitet kao osobe i njegovo poslanje, rekao je vlč. Puškarić, istaknuvši kako „iz sakramentalne teologije svetog reda proizlazi da se u životu prezbitera podudaraju privatno i javno područje svećeničkog života“.

Vlč. Puškarić potaknuo je subraću svećenike da iznova otkriju poziv umirovljenog pape Benedikta XVI. koji je svećenicima svojevremeno rekao da ponizno, strpljivo, autentično, zbiljski, iskreno, moraju „u prvom redu naučiti potpuno se poistovjetiti sa svojom službom”, jer „u Isusu, osoba i poslanje teže tome da budu jedno”.

Definirajući pojmove da se javno odnosi na svećeničke čine, a privatno na vrijeme i prostor izvan vršenja svećeničkih čina, predavač je istaknuo potrebu razlikovanja toga dvoga, a ne njihovog razdvajanja. U tom smislu, važno je kvalitetno osmisliti ‘privatni’ život ili ambijent. „Privatno kod svećenika je usko povezano s javnim jer služi odmoru, akumulaciji duhovnih i tjelesnih snaga te psihološkom zdravlju i uravnoteženosti radi vršenja službe”, rekao je vlč. Puškarić. Poistovješćivanje sa svećeničkom službom ogleda se na dvije razine: doživjeti sebe kroz svećenički poziv i doživjeti svoju službu u Crkvi kao poziv od Gospodina. Nasuprot tome, u razdvajanju javnog i privatnog kod svećenika, vlč. Puškarić upozorio je na nedostatke koje to sa sobom nosi: službeničko, birokratsko poimanje službe, mentalitet moraliziranja, nezadovoljstvo, rastući osjećaj otuđenosti, svjetovnost, mlakost, neuredna navezanost prema sebi, ljudima ili materijalnim stvarima.

Kod potrebe „naučiti potpuno se poistovjetiti sa svojom službom”, a to znači svećeničku darovanost Crkvi i narodu, predavač je podsjetio da umirovljeni papa Benedikt XVI. govori kako je to proces ili hod koji traje cijeli život, „nije lagan i sa sobom nosi velike izazove”. No, plodovi toga su svećeničko zajedništvo, mir, zadovoljstvo u vršenju službe, apostolski žar, integrirana afektivnost.

Poistovjećivanje sa službom plod je zajedništva s Kristom, rekao je vlč. Puškarić, istaknuvši da se poistovjećivanje svećenika kao osobe događa kroz vršenje svećeničkih čina. Posvećivanje se događa u poistovjećivanju kroz svakodnevni odnos prijateljevanja s Isusom. Predavač je govorio i o potrebi da molitva bude primarna u životu svećenika te o otajstvu Kristova poziva. Potaknuo je subraću da gledaju svoj život u svjetlu toga Božjeg izabranja koje im uvijek prethodi. „Razmatranje otajstva vlastitog poziva kao izraza ljubavi Kristove prema nama rezultira gledanjem na svoj život kao na priliku za odgovor na tu ljubav kroz nesebično služenje sve do potpunog poistovjećivanja sa svojom službom”, rekao je vlč. Puškarić.

Govorio je i o javnom djelovanju svećenika u vremenu digitalnog društva. Digitalna revolucija stvorila je digitalno društvo te je tanka granica između javnog i privatnog, zbog hiperumreženosti različitih dionika društva. „Rezultat utjecaja digitalne revolucije na život pojedinca očituje se činjenicom da je svaka osoba postala potencijalno javna ličnost. Svaka osoba može biti stavljena pod reflektor ‘javnosti’, ovisno o interesu društvenih, medijskih elita”, rekao je vlč. Puškarić, dodavši da je pozitivna karakteristika digitalnog društva to što ono ‘prisiljava’ na autentičnost. Razlažući i odnos prava na privatnost i prava na pristup informacijama, „mentalitet dijeljenja informacija pospješuje širenje javnog prostora u životu pojedinca pri čemu gotovo svako djelovanje postaje javno”, poručio je vlč. Puškarić.