U propovijedi nadbiskup Barišić govorio je o sv. Josipu, o tome kako je Crkva sazrijevala u shvaćanju važnosti sv. Josipa kako u životu Svete Obitelji, tako i u životu Crkve. „Josip je dugo vremena bio po strani, otkrivala se njegova uloga i postajao je sve važniji u životu Crkve. Apostolskim pismom ‘Patris corde – Očinskim srcem’, papa Franjo se spomenuo 150. obljetnice proglašenja svetoga Josipa zaštitnikom opće Crkve te je tim povodom 8. prosinca 2020. započela posebna Godina svetoga Josipa, koja će trajati do 8. prosinca 2021. Ime sv. Josipa uključeno je u kanon mise. Prepoznatljiv je na svim razinama života, pojedinaca i ustanova. Možemo ga vidjeti kao zagovornika obitelji i zaručnika (tko je toliko poštivao zaručnicu kao Josip Mariju?), zaštitnika odgojitelja, hodočasnika, osoba posvećenog života i onih koji prelaze iz zemaljskoga u vječni život“. Nadbiskup je podsjetio kako je sv. Josip iskusio izbjeglištvo – a danas se mnogi nalaze u toj situaciji. „Josip je radnik, brine se o pribavljanju kruha svojoj obitelji. On je Isusov čuvar i Marijin zaštitnik. To bogatstvo koje se s vremenom otkrivalo i teološki, duhovno i egzistencijalno ne znamo je li znak da smo postajali duhovniji i otvoreniji Riječi Božjoj i Božjem naumu“, istaknuo je mons. Barišić te nastavio: „Josip je doista primjer čovjeka koji sluša Riječ Božju i u svjetlu Riječi Božje djeluje. Pitanje je dolazi li Riječ Božja nama do uma i srca? Sv. Josip je svoje snove, programe, sposobnosti, svoj život ugradio u Gospodinov plan spasenja. Osobe posvećenog života vidim upravo na tom putu, predanja, osluškivanja i djelovanja“. Nadbiskup Barišić je na kraju svoje propovijedi istaknuo da „sveti Josip nije onaj koji šuti, nego onaj koji govori, govori svojim djelima i životom. Sv. Josip je onaj koji pročišćuje naše planove, programe i sigurnost da budemo prepoznatljivi u svojim ulogama. Ovaj svetac nas poziva da pročistimo svoje planove i kažemo Gospodinu: ‘Evo me!’ na osobnu korist, korist zajednice i dobrobit Crkve“.

Riječ zahvale nadbiskupu uputila je provincijska glavarica s. Terezija Pervan te je uručila nadbiskupu prigodni dar – Gospinu sliku. S. Terezija redovnica je 32 godine, a službu provincijalne glavarice obnaša godinu i pol. Osobito je radosna i ponosna što su Služavke Malog Isusa otvorile prostor svoga samostana Centru za život i što su uključene u korizmenu molitvenu kampanju „40 dana za život“. „Sv. Josip je zaštitnik naše Provincije i ujedno slavimo imendan našega utemeljitelja Josipa Stadlera, koji je sve što je gradio stavljao u ruke Božje providnosti. Sveti Josip mi je omiljeni svetac. Kao što je govorila Velika Terezija: ‘Sve što sam ga zamolila, učinio mi je’, tako je učinio i za moj život. Sve što sam ga zamolila, i za duhovne i za materijalne potrebe ljudi u potrebi, Bog mi je preko zagovora sv. Josipa providio“.

Družbu sestara Služavki Malog Isusa osnovao je u Sarajevu nadbiskup Josip Stadler 1890. godine. Sestre su se ubrzo proširile po svim hrvatskim krajevima. Sjedište vrhovne uprave nalazilo se u Sarajevu do 1949. godine, kada je komunistička vlast sestrama zabranila boravak i djelovanje u BiH, Družbi oduzela zgrade i sve nekretnine, pa se vrhovna uprava preselila u Zagreb, gdje se i danas nalazi. Godine 1969. družba je razdijeljena na tri provincije: sarajevsku, splitsku i zagrebačku. Sjedište splitske provincije sv. Josipa nalazi se u Samostanu sv. Ane u Splitu, Milićeva ulica br. 6.

Samostan Sv. Ane u Splitu ustanovljen je godine 1910. Redovnice su samostan otvorile u kupljenoj kući u Velom Varošu, u današnjoj Milićevoj ulici. Kuća je godine 2000. temeljito obnovljena i u njoj se nalazi provincijska uprava. Danas u samostanu, koji je „duša“ svih događanja u provinciji sv. Josipa, ima deset sestara. „Družba sestara Služavki Malog Isusa splitske provincije Sv. Josipa ima 175 sestara s doživotnim i privremenim zavjetima, od toga je oko 125 sestara na području Splitsko-makarske nadbiskupije. Sestre prema karizmi naše Družbe djeluju kao njegovateljice u staračkim domovima, u našim kućama i samostanima, njeguju osobe s invaliditetom u Samostanu sv. Rafaela u Solinu, djeluju kao vjeroučiteljice i voditeljice crkvenog pjevanja na župama i u školama, neke studiraju na Katoličkome bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Splitu ili na njemu rade, također, rade u Nadbiskupskom ordinarijatu kao domaćice. Donedavno su bile i u drugim ustanovama Splitsko-makarske nadbiskupije, žao nam je da zbog pomanjkanja broja sestara sada ne možemo djelovati u tim ustanovama. Molitvom, kao najvažnijim apostolatom, uključeni smo na svim razinama crkvenog života“, kazala je s. Maneta Mioč, provincijska tajnica koja je u samostan sv. Ane pristupila 27. srpnja 1969. godine. „U sebi sam osjetila milosni dar da budem redovnica, to sam osluškivala i predala sam se u Božje ruke, Njemu služiti u Crkvi“, zaključila je s. Maneta.