Nadbiskup Barišić na Veliku Gospu slavio misu u Sinju

Okupio se velik broj vjernika iz svih krajeva republika Hrvatske te Bosne i Hercegovine. Hodočasnici, od kojih su neki pješačili i po nekoliko sati, u svetište su počeli pristizati u ranim jutarnjim satima pa su im već od 3 sata na raspolaganju za sakrament pomirenja bili brojni svećenici. Slavlje misa počelo je u 4 sata, a mise su potom slavljene svakih sat vremena. Zbog pandemije koronavirusa ni ove godine nije bilo tradicionalne procesije s Gospinom slikom po gradskim ulicama.

U koncelebraciji bili su grkokatolički križevački biskup Milan Stipić, provincijal Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja fra Marko Mrše, gvardijan Svetišta fra Ante Čovo, župnik Župe Gospe Sinjske fra Perica Maslać, cetinski dekan don Stipe Ljubas te brojni svećenici.

Pozdravljajući sve nazočne mons. Barišić na početku homilije kazao je: „U svjetlu Radosne vijesti svi smo članovi jedne velike obitelji. U tom obiteljskom zajedništvu pozvani smo osobitu pažnju usmjeravati prema ugroženima, potrebnima, malenima i starijima. Sveto pismo osobito o starijim osobama govori s poštovanjem i uvažavanjem. Sjetimo se samo starca Šimuna, starice – proročice Ane te iz kršćanske tradicije roditelja Isusove i naše Majke Marije, djeda i bake maloga Isusa, Joakima i Ane“.

Osvrćući se na evanđeoski događaj koji opisuje Marijin pohod Zahariji i Elizabeti nadbiskup je istaknuo: „Marijin pohod Elizabeti i Zahariji, osobama iz kruga poznanika ili rodbine, govori o dobrom odgoju male Marije. Ona, sama, bez poziva, prepoznaje potrebu biti blizu u radostima i poteškoćama osobama starije životne dobi. Naravni roditeljski i kućni odgoj djevojke Marije obogaćen je i nadnaravnim darom koji je čini da i sama obdarena – ,puna milosti, – bude dar drugima. Ljudska gesta zemaljskog pohoda rađa radost i u Elizabeti i u Mariji. Radost je to koja već ovdje na zemlji uzdiže i do Neba – do Boga“.

„Toliki u našoj sredini, obiteljskoj i društvenoj, često su negdje na rubu događanja te s pravom zaslužuju i očekuju da već ovdje na zemlji osjete predokus radosti Neba. To su današnji starci Šimuni, starice Ane, Joakimi, Elizabete, Zaharije… naši djedovi i bake, osobe starije dobi. Njihova radost Neba na zemlji ovisi o njihovoj djeci, unucima i svima nama. Zato pozdravljam sve djedove, bake i osobe starije životne dobi ovdje na hodočašću Gospi Sinjskoj kao i sve u njihovom domu i u domovima. Upravo ove godine na blagdan Svijećnice, na spomendan starca Šimuna i starice – proročice Ane, papa Franjo najavio je ustanovu svjetskog Dana djedova, baka i osoba starije životne dobi“, rekao je dodavši da taj Dan želi biti snažni poticaj za svakodnevno vrednovanje i uvažavanje dostojanstva djeda, bake i starijih osoba, kako u obitelji tako i u društvu. Naglasio je da se u našem dobu „u prvi plan stavlja profit, tržište, konzumerizam, umjetne i nametnute potrebe gdje sve ima svoju cijenu pa tako i ono što je neprocjenjivo i sveto. Ljudska pohlepa, sebičnost i samodostatnost narušava odnose u društvu do te mjere da ugrožava čovjeka u njegovu dostojanstvu, osobito najslabije i najnezaštićenije, prije svega djecu i starije, početak i kraj života“.

„Nažalost, te ugroze opasnije od covida-19 u nekim sredinama čak su i legalizirane, a virus te zaraze prijeti i maloj zajednici – obitelji te društvu u cjelini. Potrebna nam je mudrost i hrabrost suprotstavljanja toj kulturi odbacivanja, isključivosti i degradacije čovjeka: vrijediš dok privređuješ, dok si koristan, dok si mlad i zdrav, inače postaješ teret, otpad, suvišan i beskoristan. Naše društvo, kao i svijet, ne može ići naprijed, ne može biti humano bez vrednovanja i zaštite ljudskog života od začeća do prirodne smrti. Za humaniju budućnost potreban je savez generacija, savez obrane i zaštite osobe. Potreban nam je Marijin primjer“.

U nastavku propovijedi govorio je o posebnom odnosu unuka i djedova i baka, odnosu međusobne terapije za zdravlje jednih i drugih. „Djed i baka su isto tako terapija i zdrav odgoj za djecu u njihovu rastu i razvoju. Oni ne predaju u školi informatiku – informatičku pismenost, ali mogu dati svojim unucima ono što nedostaje tom predmetu: odgoj za informatičku pismenost! Mogu im prenijeti životnu mudrost i ljubav da ne završe u zajednicama i klinikama odvikavanja od prevelike navezanosti i zarobljenosti triju korisnih, ali i opasnih ekrana – televizije, mobitela i računala. Nažalost, ovi ekrani danas im zamjenjuju, ne samo djeda i baku, nego i oca i majku“.

U svjetlu Marijine riječi: „Milosrđe je njegovo od koljena do koljena nad onima što se njega boje“, nadbiskup je govorio o abortusu i eutanaziji: „Nismo li mi, Adamovi i Evini unuci, pokušali rastaviti ovaj milosrdni savez koljenâ do te mjere da se čak nemilosrdno usuđujemo uništavati ova koljena unukâ i djedova i baka?! Kako drugačije nazvati slučaj nasilja prije rođenja, na početku života – abortus – nego potučena mlada koljena! Kako li nazvati pojavu eutanazije, nasilje pri kraju života nego pretučena umorna koljena?! Bez spomenutih koljena nema hoda, nema budućnosti, nema čovjeka i nema humanosti! To se sve čini u ime humanosti i napretka čovjeka i društva. Tvrdi se da je sve to legalno i normalno“. Spomenuo je riječi Manfreda Lütza, psihoterapeuta i liječnika, koji reče: „Naš problem (u društvu) nisu psihički bolesnici. Naš problem su normalni ljudi“. U tom je svjetlu upozorio da čovjek nije i ne može biti gospodar života, ni vlastitoga ni tuđega. „Gdje god je ugrožen život na svom početku i na kraju, u opasnosti je također da bude ugrožen i u sredini, u aktivnoj dobi. Ugrožen nehumanim posljedicama: siromaštvom, iskorištavanjem, bezakonjem, nepoštenjem, korupcijom, nepravdom, sebičnošću, pohlepom… Inače ne bi nam upravo toliki mladi i čitave obitelji napuštale dom i Domovinu. Naša Domovina sve više se prepoznaje u liku Elizabete koja tek u zreloj dobi dobiva potomstvo, jedno dijete. U strukturi našega društva postotak starosti je veći od mladosti, a smrt brojnija od rađanja života“.

Na kraju propovijedi mons. Barišić naglasio je da smo potrebni pohodâ, zajedništva i solidarnosti nositeljâ odgovornih uloga u našem društvu. Potom, duhovnih mostova zajedništva u različitosti, daleko više od važnih mostova koji povezuju teritorije. „Samo zajedništvo dom gradi, a nesloga ruši“, rekao je mons. Barišić, zaključivši da nema radosti i ljubavi bez uzajamne požrtvovnosti i žrtve.

Na kraju misnog slavlja, na kojem je pjevao zbor Svetišta, hodočasnicima se obratio gvardijan i upravitelj Svetišta Gospe Sinjske fra Ante Čovo, zahvalivši svima koji su na bilo koji način pridonijeli proslavi svetkovine. Slavlje je završilo nadbiskupovim blagoslovom i himnom „Lijepa naša“.

Popodnevno misno slavlje u 18 sati predvodi provincijal fra Marko Mrše. Na uočnicu Velike Gospe središnje euharistijsko slavlje predvodio je vojni biskup u Republici Hrvatskoj Jure Bogdan.