Čeznem, i, živeći ove neobične dane, pokušavam molitvom i kontemplacijom u svim korijenima naših ljudskih bića budim čežnju u duhu novog svijeta. Uskrs je upravo to – novi svijet, realiziran u Bogočoveku Isusu Kristu i u onima koji su zaista njegovi. Izvjesno je da nisam očekivao da bi uskršnju misu mogao služiti bez vjernika, gledati slike praznog Trga svetog Petra i polupraznog Jeruzalema. Ali, smatram da ukoliko objektivno promatramo način današnjeg života, možemo naslutiti neizbježnost nekih neočekivanih pojava. Od kada su se početkom 21. stoljeća na tako pompozan način srušili blizanci u New Yorku, kao da se svuda može opipati neka nevidljiva vidljivost… Sve to nam samo govori da bi Uskrs trebalo slaviti na jedan dublji, a nikako ne samo na folklorni način, rekao je za Danas nadbiskup Hočevar.

Državne vlasti inzistiraju na propisanoj disciplini građanstva u uvjetima pandemije. Kakvo je stanje u Nadbiskupiji beogradskoj koja obuhvata prostor centralne Srbije i što su najveći izazovi u ovoj situaciji?

– Nadam se da državne vlasti u svojim postupcima ne nastupaju primarno kao vlasti, već kao oni koji nose odgovornost za opće dobro. Kao najosjetljiviji za opće dobro, oni prvi trebaju slušati glas struke. Ali, ne samo struku u tehničkom smislu – struku egzaktnih znanosti, već i u antropološkom smislu, pa dakle i u filozofsko-teološkom smislu. I to u autentičnoj sinergiji. To je njihov zadatak i njihova dužnost. Naša nadbiskupska zajednica se jednostavno našla u toj stvarnosti. Gledano sociološki, ona se već ionako nalazi u mnogim poteškoćama: velika raspršenost, siromaštvo, veliki broj starih i nemoćnih. Ali, mi ne dopuštamo da nas ograniči materijalno stanje, već se, koliko je moguće, predajemo sili Duha. Svi naši svećenici i dalje slave misu u duhovnom jedinstvu s cjelokupnom Crkvom i sa svim vjernicima. Osim toga, preuzeli smo obavezu posebne molitve, koju mi nazivamo adoracija, to jest prostracija –klanjanje pred Presvetom Tajnom Euharistije, da bi i po našim vapajima proslavljeno Tijelo Kristovo liječilo i naš duh i naše tijelo, i davalo snagu svima onima koji liječe naša tijela, razumije se, u kršćanskom smislu.

Neprestano smo u telefonskim kontaktima s našim vjernicima. Caritas „traži“ one kojima je pomoć najpotrebnija i opskrbljuje ih. Svaka župa-parohija je u vezi s usamljenima. Iz centra, iz kuće naše Nadbiskupije, našim skromnim sredstvima prenosimo misu koju svakoga dana služim i tumačim Riječ Božju. Jasno ističemo važnost osobne molitve, duhovne pričesti i življenja za druge. U ovim danima, svako svojom ljubavlju mora biti hrana – pričest za druge. Na taj način izuzetno snažno živimo iskustvo velikog jedinstva. Patimo, jer ima veoma malo zajedništva u potrazi za dubljim smislom ovog iskušenja. Ali, ovu stvarnost svjesno prihvaćamo, ostajući u velikoj nadi novih početaka.

Povijesno iskustvo govori da su se kršćani prethodnih stoljeća od svih nesreća branili pojačanim molitvama, postom, litanijama i procesijama… Sad u doba korone državne mjere izvršile su neku vrstu planetarnog udara na molitveni život ne samo kršćana. Društvenim mrežama kruže razne „teorije zavjere“. Kako doživljavate ovu sveukupnu situaciju?

– Da, takvo je sjećanje većine. Ali, ima i drugih iskustava iz kojih analogno možemo mnogo toga naučiti. Što su toliki naši svećenici radili u doba najtvrđeg komunizma? Koliko njih je bilo po zatvorima bez liturgije i pričesti i po pet ili osam godina! Koliko njih je bilo mučenih, gladnih, bez ikakvih elementarnih potrepština. Toliki od njih su duhovno postali kao čelik jaki, znali su Sveto pismo napamet, bili su skromni i ponizni, ali s jasnom spoznajom, pravim usmjerenjem, jasnim svjedočenjem. Njihova beskonačna strpljivost stvarala je kreativnu svetost. Pa i lijepa umjetnička djela: koliko je samo knjiga i filmova nastalo. Mjere koje postavljaju odgovorni mogu svakako biti i premalo argumentirane ili nedovoljno pojašnjene, ali svaki razuman subjekt ili pravi vjernik svjestan je da mu baš sve što se događa – pa i poteškoće – može pomoći u duhovnom i moralnom odrastanju. Za mene je veliko pitanje zašto se u traženju rješenja snažnije ne uključe antropolozi, prije svega i filozofi i teolozi. Dobro je i potrebno tražiti ekonomska rešenja. A pedagoška, i to ne samo u smislu školskog znanja? A duhovna i etička rješenja? Više se govori o kućnim ljubimcima nego o djeci – posebno o onoj maloj, predškolskoj. Što znači danas u ovoj pandemiji život obitelji, i to kao obitelji? Zar je moguće očuvati zdravlje samo sjedenjem ili bi trebalo više biti u prirodi, u šetnji, ali – podrazumijeva se – bez međusobno opasnih približavanja? Ne bi li mediji mogli snažnije biti u službi poruka Crkava i vjerskih zajednica? Ne u smislu prozelitizma, već u smislu disanja duše? Određen broj ljudi uvijek će tražiti mesijanizme, radikalizme i smakove svijeta. Vrlo je važno da je većina zdravo orijentirana.

Koliko je pandemija virusa korona iskušenje za Crkvu – bit njenog učenja, jer mnogi vjernici ne pristaju na Boga koji nije jači od virusa i kako u sekularnoj državi pomiriti pravo na ispovijedanje vjere, odluke svjetovnih vlasti i nerazumijevanje ateista?

– Crkva, koja je i u svom ljudskom sastavu autentična, nikad se ne boji izazova. Zapravo, i ovi stvarni izazovi samo potvrđuju njeno učenje: da je Bog – Bog, i da čovjek nije bog. Da je Bog Stvoritelj i Zakonodavac, a čovjek može biti izuzetan i kreativan suradnik, ali ne suparnik. Na prvoj stranici Svetog pisma piše da je Stvoritelj postavio čovjeka za čuvara, a ne za vlasnika svega stvorenog. Kad su Isusa uhvatili da bi ga odveli u smrt, rekao je Petru: „Ostavi mač! Tko se mača lati, od mača će poginuti!“ A čovječanstvo – mnogi odgovorni – uzelo je u svoje ruke mač – mač svih vrsta oružja i tolikih otrova da bi uništavali neprijatelje. Sad se sve to samo vraća kao bumerang. Ne nastupa Bog mačem, otrovom, nuklearnim projektilom. Kome to nije jasno neka i dalje ostane ateist. Mnogi ljudi današnjice željeli bi biti u potpunosti anarhični, ali kad ih razbacanost elemenata udari, tada bi ih trebao zaštiti Bog. Nastavlja se tako stara priča: čovjek želi stvoriti Boga na svoju sliku i priliku. A mudri Sirah kaže: „Koji griješi prema Stvoritelju svome, upast će u ruke ljekara“. Kako već rekoh: treba postojati puno više dijaloga između svih odgovornih subjekata u društvu. Srbija je višekonfesionalna zemlja i to se mora odražavati svugdje.

U Nadbiskupiji se mise na srpskom i engleskom jeziku prenose preko društvenih mreža. Kako vjernici reagiraju na to i kako je riješeno pitanje pričesti, jer ne sudjeluju u bogoslužju?

– Stvarno mi je drago da se izuzetno veliki broj ljudi uključio u naše svakodnevno misno slavlje. Tada je, u 18 sati svakoga dana, da se tako izrazim, sabor čitave Nadbiskupije. To je, ipak, samo ograničeni internetski prijenos službe Božje. Da bi lakše razumjeli što je to duhovna pričest, podsjetimo se duhovnog krštenja – oni koji čeznu, a ne mogu iz različitih okolnosti stvarno biti kršteni, smatraju se kao da su zaista kršteni. Tko čezne za pričešću, Bog ga ispunjava svojom silom. Kao tolike mučenike i zatvorenike. Ne smijemo ograničavati Božju snagu. Svi mi posebno ističemo kajanje, obraćenje srca i dobra djela. Nitko od nas nema pravo na pričest; pričest je apsolutno nezasluženi Božji dar. I Juda Iškariotski se pričestio ali, napominje evanđelist Ivan, tada je nastala noć. Naše je da se pokajemo, obratimo, da promijenimo smjer našeg životnog puta, da čeznemo za Bogom i da, bivajući njime obdareni, s njim se sjedinimo svojom spoznajom, svojom voljom, svojim srcem, kao i da pažnjom hranimo jedni druge… Sigurno to za mnoge vjernike nije lako. Ali, to je škola u kojoj učimo. Pravi obraćenici, oni koji su povjerovali u Krista, uvijek se hrane Bogom, a Bog sam je uvijek daleko velikodušniji od nas.

Na prvoj sinodi Beogradske nadbiskupije krajem veljače jedna od tema bila je „Crkva i mediji u službi evangelizacije“. Hoće li i kakve će posljedice „korona pravila“ – prije svega korištenje elektroničkih veza – ostaviti na crkveni život i što je zadatak svećenika kad vjernici ostanu izvan crkve?

– Mediji, ako ih pravilno shvatimo, upravo imaju ulogu sličnu Isusu Kristu, koji je medijator, glasnik, posrednik između Neba i Zemlje, Boga i čovjeka. Zato bi mediji uvijek trebali biti u službi posredovanja, a nikad u službi zavođenja – neistine, stranputica, unilateralnosti, ekstremizma… Posebno mi se sviđa vatikanska definicija smisla medija: communio et progressio / zajedništvo i napredak. U naše vrijeme tolike fluktuacije ljudi, mediji imaju i semantičku ulogu – otkrivanje važnosti komuniciranja i posredovanja i sadržajnu ulogu – prijenos istine, vjere u Boga, etičke prirode ljudskoga bića. Naša crkvena Sinoda misli i na to i uporno poziva društvo i odgovorne da i nama bude omogućeno – i to ne samo na Božić i Uskrs – da se poslužimo medijima. Treba snažno naglasiti da za sve vjernike pravi hram jest Isus Krist. Tko vjeruje i svojom vjerom je povezan sa svim Isusovim učenicima, on uvijek boravi u hramu Isusa Krista. Uskrsli Gospodin Bogo-Čovjek jest svuda prisutni hram. Hramovi su neophodni u pedagoškom i funkcionalnom smislu, ali ne i u apsolutnom smislu. Naprotiv, kad bi cjelokupno društvo živjelo bez nelogične podjele između vjernika i nevjernika, pitanje bogoslužja i hramova mnogo bi se lakše rješavalo. Vjerujem da će nam različite korone i na tom području pomoći.

Kakve ste poruke donijeli s nedavnog skupa predstavnika biskupskih konferencija u Bariju?

– Moram reći da je sam po sebi taj skup u Bariju bio izvanredna poruka: poruka jedinstva u različitosti; izvanredan poziv na pomirenje; vapaj za integralnom kontemplacijom, solidarnošću, kulturom; žurni poziv za susret svih Crkava. Sve te želje i prijedlozi su predati Svetom Ocu. Ali, kako znamo, neposredno nakon toga počela je pandemija. Iskreno se nadam da će ova činjenica pandemije samo još više učvrstiti naše prijedloge.

Što je vaša poruka vjernicima za Uskrs 2020. godine?

– Iskreno želim da kroz ovu pandemiju svi postanemo – u antropološkom i duhovnom smislu – stručnjaci za slušanje, za učenje, za mudrost. Sretan, dakle, Uskrs. Hristos vaskrse – Vaistinu vaskrse.

Kako provodite vrijeme u izolaciji?

– Iskreno i osobno, za mene su ovi dani blagoslovljeni. Zbog svog karaktera i zbog prevelikih crkvenih obaveza, uvijek sam bio zauzet preko svake mjere. Sad, osim molitve, tišine i razmišljanja, mogu i čitati. Čitati, što sam oduvijek toliko želio. Ovih dana, na tako poseban način, o prva tri ekumenska sabora. Kakva je to teologija, kakva je to antropologija, kakva je to borba za istinu. Koliko samo želim da takvog zajedničkog nastojanja i traganja bude i danas. Ali, ne zaboravimo, i telefoni su čudesni medij zajedništva. Svima, pa i sebi samom često i rado ponavljam: putovanje u dubine svoga bića mnogo je duže, ljepše i uzbudljivije nego putovanje oko cijelog sveta. Kako su govorili pustinjaci prvih vremena kršćanstva: „Ako postaneš gospodar svojih misli, postao si gospodar svih bića.“ I zaista osjećam da je stvarno tako. Zato svakog dana živo sudjelujem u komunikaciji s mnogima. Baš živim Crkvu, ali ne u konfesionalnom, koliko u sveopćem smislu. Gospodin nam stvarno daruje da, unatoč tolikim našim zastranjenjima, sada cjelovitije i dublje ulazimo u sebe, u hram našeg bića, da bismo ga, kako to dolikuje, konačno sredili za Gospodara.

Hoćete li i kako obilježiti osobni jubilej – dva desetljeća od kako vas je papa Ivan Pavao II. imenovao za nadbiskupa koadjutora u Beogradu, od vašeg biskupskog ređenja i dolaska u Srbiju. Koji su vaši najjači dojmovi iz proteklih 20 godina i kako vidite pastirski rad u budućnosti?

– Prije svega, molim Gospodina da mi oprosti sve moje nedostatke. Bio sam vrlo iznenađen kad su me različite zajednice pozvale na proslavu ovog jubileja. Bilo je planirano više događaja – od dana imenovanja 25. ožujka, pa nadalje. Koronavirus nas je, ipak, usmjerio novim putovima. Ali, najbitnije je da i ja i čitava naša Nadbiskupija zna čitati znakove vremena. Trudimo se ići u tom pravcu. Zahvaljujem, iznad svega, na tolikim izvanrednim darovima, iskustvima, koje primih u ovih 20 godina. Najviše sam se molio da u zemlji ne bude snažnijih konflikata i drago mi je da je tako i bilo. Ako mi je moj prethodnik najavljivao postupnu smrt naše crkvene zajednice, to se ipak nije dogodilo. Hvalim Boga što sve više hodočasnika dolazi u Beograd i da Beograd polako, ali ipak ustrajno otkriva svoju jedinstvenu ulogu mosta. Žao mi je što u svemu tome nemamo još više podrške… Možda nije diplomatski, ali moram reći da se ovdje obično govori da Sveta Stolica ne poznaje ili da ne čini dovoljno za našu regiju. U ovih dvadeset godina svjedok sam nevjerojatnog interesa, zanimanja i ljubavi prema Srbiji. Šteta je da ova, tako posebna snaga nije uvažena. Moj poseban dojam je to što toliko izvanrednih i sposobnih pojedinaca ima među stanovnicima Srbije, a njihov glas i znanje nemaju niti lokalni niti regionalni odjek. Za budućnost nemam posebnih planova jer se ove godine navršava moja kanonska godina. Ljubav za ovu Crkvu i Crkve, za vjerske zajednice i za ovo društvo ne smanjuje se. Duh Božji, Gospodin, Životvoran, učinit će svoje.

Ove godine navršava se četvrt stoljeća od objavljivanja Enciklike pape Ivana Pavla II. „Da svi budu jedno“, o čemu Nadbiskupija objavljuje seriju tekstova. Kakvi su dometi u praksi teologije jedinstva u Rimokatoličkoj Crkvi i čime objašnjavate da je ekumenizam umjesto približavanja kršćana izazvao podjele unutar većine pravoslavnih Crkava kad je riječ o međukršćanskom dijalogu?

– Svaki mistik, a takav je bio i Ivan Pavao II., zna da je moguće živjeti integralnim životom samo ako sudjelujemo u integralnom životu svega postojećeg. Mogli bismo reći da je Bog cjelina cjeline. Tko je u Bogu, on nužno traži to. Ali, u stvorenom svijetu je uvijek prisutan i Diabolos – đavao, koji je izuzetno dobar psiholog i dobro zna motivirati ljude za sebe. Stvarno je tragično što današnje kršćanstvo nema te elementarne intuicije. Mi, koji živimo u Srbiji, trebali bismo se sjetiti Konstantina Velikog. On je zaključio da je od svih stanovnika Rimskog Carstva samo 10 posto kršćana, ali da oni žive tako izvanrednim životom da su samo oni nositelji budućnosti. Zato im je dao slobodu. Kasnije, tijekom stoljeća, kršćani su zanemarili radikalni Kristov način života. Naš ne-život jedinstva s Bogo-Čovjekom Kristom prouzrokuje i ne-jedinstvo među nama. Zato smo danas u opasnosti – proglašavamo dogme objektivnog karaktera, a ne živimo kristoliko. Zato nastaje sve veća i veća pukotina između onoga što ispovijedamo i onoga što živimo.