U propovijedi je vjeroučiteljima govorio o važnosti obraćenja, rekavši: „Dok si ne priznamo, ne vidimo da smo grešni, da smo slabi, ako se ne udaramo u prsa, ne osjećamo uopće potrebu za tim, nema obraćenja. Zato je naše priznanje vlastite grešnosti pretpostavka obraćenja i spasenja u najužem teološkom smislu te riječi. A onda i ekološkog, pastoralno-katehetskog i svakog drugog obraćenja po kojemu postajemo Božji suradnici u djelu spasenja svijeta i društva u koje smo uronjeni“.

Osvrnuvši se na ulomak iz evanđelja o licemjerju i taštini pismoznanaca i farizeja, nadbiskup je protumačio: „Mi smo danas na mjestu učitelja u vjeri. Teologa, pismoznanaca i farizeja. Vi kao vjeroučitelji, vi ste ti pismoznanci koji tumačite sadržaj objave, sadržaj vjere mladima. Koliko se više te riječi odnose na nas svećenike, a još više na nas biskupe. ‘Vole prva mjesta’. ‘Vole da ih zovu’. To se i nama događa. Stavljate nas uvijek na prvo mjesto. Devetnaest godina sam biskup i ja sam sad navikao i uopće ne idem sjesti na zadnje mjesto jer vidim da samo pravim problem, nego idem odmah naprijed. Navikne se. Da me netko stavi u peti red, ja bih se pitao što je. ‘Vole prva mjesta’. ‘Vole da ih zovu’. Na početku mi je bilo užasno kad mi je netko rekao ‘preuzvišeni’, danas to i ne čujem. A da me zovu nekako drugačije, vjerojatno bih to osjetio. Vidite kako se to lako uvuče u nas. Ove Isusove teške riječi, mi vjerujemo da mi čitamo u liturgiji ne samo što je neki evanđelist zabilježio nekoj crkvenoj zajednici sjećajući se na temelju one žive tradicije onoga što je Isus nekoć govorio, nego mi vjerujemo da kada u liturgiji slušamo evanđelje, onda Isus ponovno progovara, On govori okupljenoj zajednici. Isusove riječi upućuje nama danas. Nama učiteljima u vjeri, nama biskupima i svećenicima“.

Nadbiskup je upozorio da je korijen svih zala oholost i to je bio problem pismoznanaca i farizeja kojega žigoše Isus. „Papa tako često napada klerikalizam u Crkvi. To je to. To je način ponašanja kojega Isus teško žigoše u ovom evanđelju. Nemaju hrabrosti pogledati svoju dvostrukost, ponizno priznati vlastitu slabost. Znate kako je teško priznati svoju dvostrukost, nedosljednost. Sebi to priznati. Pa onda pred drugima to još priznati. Bez toga ne može biti promjene. Nego živimo uljuljani u tome da je dobro to kako radimo i činimo. Ako nemam hrabrosti pogledati u sebe, nemam samokritičnosti, nemam poniznosti onda ne osjećam potrebu za obraćenjem i ne mogu prihvatiti put obraćenja. I onda se branim. Zauzimam obrambeni stav i napadam. Ranjivost. Naša ranjivost. Danas ste puno razmišljali o ranjivosti. Temeljna je ova ranjivost o kojoj nam danas progovara Isus. Biti ranjen svojom ohološću, svojom nesposobnošću. Biti ponizan. I zato je Isus započeo govor riječima ‘Tko želi biti prvi među vama, neka bude svima sluga’. ‘Tko god se uzvisuje bit će ponižen, a tko se ponizuje, bit će uzvišen’. Poniziti se, to znači imati hrabrosti pogledati u sebe, pogledati se u oči i pogledati se u ogledalo i priznati. To je hrabrost i poniznost“, zaključio je nadbiskup Hranić.

Nadbiskup Đuro Hranić u crkvi Sv. Marije na Dolcu