Budi dio naše mreže
Izbornik

Nadbiskup Hranić predvodio misu u đakovačkoj prvostolnici i izrazio solidarnosti s klerom i vjernicima Zagrebačke nadbiskupije

Đakovo (IKA/TU)

Na 4. korizmenu nedjelju, 22. ožujka đakovačko-osječki nadbiskup Đuro Hranić predvodio je euharistijsko slavlje u đakovačkoj katedrali. Uvodeći u misno slavlje nadbiskup se osvrnuo na vijesti o snažnom potresu na području Zagreba te je uputio izraze molitvenog zajedništva i solidarnosti s klerom i vjernicima Zagrebačke nadbiskupije, napose s brojnim Slavoncima koji žive na području Zagreba i okolice.

Misu koja se, da bi se izbjeglo širenje bolesti COVID-19 i očuvalo zdravlje stanovništva, slavila u posebnim okolnostima – izravno je prenosila Slavonska televizija, a preuzimajući signal i Slavonskobrodska televizija.

Uz nadbiskupa Hranića, koncelebrirao je župnik đakovačke Župe Svih svetih, vlč. Tomislav Ćorluka, a posluživao je tajnik Nadbiskupskog ordinarijata vlč. Domagoj Lacković. Liturgijsko pjevanje animirali su preč. Mato Gašparović, vlč. mr. Pavao Mikulčić i vlč. mr. Drago Marković, uz orguljsku pratnju maestra Ivana Andrića. Misna čitanja, predviđena za 4. korizmenu nedjelju liturgijske godine A, pročitala je Josipa Hrehorović.

Svi  bolno proživljavamo činjenicu da smo lišeni zajedničkog okupljanja na nedjeljnoj euharistiji i pristupa euharistijskom stolu, naglasio je đakovačko-osječki nadbiskup i nastavio: „Bolno je to za vaše pastire, dragu braću svećenike u vašim župnim zajednicama, koji danas slave svete mise za vas, povezani u duhu sa svima vama – svojim župljanima, ali u praznim crkvama, sami. Bolno je to i za vas vjernike u vašim domovima.“ Upućena je zatim zahvalnost Slavonskoj televiziji koja je odlučila direktno prenositi misno slavlje iz đakovačke katedrale, majke svih župnih i filijalnih crkava Đakovačko-osječke nadbiskupije te koja je omogućila da direktan prijenos preuzme i Slavonskobrodska televizija. Ove televizijske kuće „žele nas povezati kao biskupijsku zajednicu te utješiti u boli koju proživljavamo lišeni zajedničkoga nedjeljnoga susreta oko euharistijskoga stola i sv. pričesti“, kazao je nadbiskup te nastavio: „Osobito duhovno i molitveno zajedništvo svih nas i naših obitelji očitujemo sa zahvaćenima zarazom koronavirusom, s medicinskim osobljem koje svoje zdravlje izlaže opasnosti liječeći oboljele, sa svima zaposlenima u raznim ustanovama i službama koji su na usluzi svima nama te vode brigu o općem dobru čitavoga društva, kao i sa svima koji su u izolaciji.“

Osvrćući se na liturgijska čitanja đakovačko-osječki nadbiskup je rekao: „Liturgijska čitanja današnje četvrte korizmene nedjelje namijenjena su pripravnicima za krštenje i svima nama koji smo već kršteni. Poručuju nam da se krštenjem pridružujemo Kristu Gospodinu, da nas on po sakramentima kršćanske inicijacije prosvjetljuje te nas osposobljava da stvarnost u koju smo uronjeni i ljude s kojima živimo promatramo njegovim očima i srcem, „u svjetlu Kristovu“, otajstveno povezane s njime, u njegovu otajstvenu tijelu, koje je Crkva i da se tako osjećamo povezani i jedni s drugima, snagom i djelovanjem Duha Svetoga u našim srcima.“

 U svojoj homiliji, temeljenoj na evanđeoskom ulomku iz Ivanova Evanđelja u kojemu Isus ozdravlja slijepca od rođenja, nadbiskup Hranić, između ostaloga, je istaknuo: „Ivan u evanđeoskom tekstu pravi razliku između tame i svjetla, između sljepoće i vida. Koristi sliku sljepila da bi nam pojasnio što se s nama kršćanima događa po sakramentu krsta: mi, koji smo bili slijepi, progledavamo! Otvaraju nam se oči da bismo stvarnost uočili u njezinoj cjelovitosti, dublje i potpunije, da bismo je vidjeli i s druge strane. Po tom novom uvidu u stvarnost bivamo oslobođeni sljepoće te postajemo sposobni za uočavanje i vrednovanje stvarnosti oko nas. Postajemo sposobni gledati stvarnost novim Božjim očima…“

Pojašnjavajući da vjerovati znači progledati; stvarnost promatrati ne površno nego cjelovito, onakvom kakva ona jest, u Kristu prepoznati Boga i stvarnost oko sebe odčitavati u svjetlu njegove evanđeoske poruke, mons. Hranić osvrnuo se na Isusove riječi: Niti sagriješi on, niti njegovi roditelji, nego je to zato da se na njemu očituju djela Božja te je rekao: „U središte pozornosti dolazi Božja moć i dobrota. U središtu više nije ni sljepilo, ni kriv­nja, ni Bog koji kažnjava grijehe, nego je u središtu Isus – svjetlo svijeta i nova slika o Bogu. Postaje jasno da Bog nije onaj koji kažnjava grijehe, nego koji ljubi i iz nevolje spašava čovjeka.“

Bolest prestaje biti kazna za grijeh te postaje izazovom za dobrotu; mogućnošću da se na bolesnom čovjeku pokaže Božje djelovanje, naglasio je nadbiskup Đuro i zapitao se nisu li to snažne poruke i za nas u ovim konkretnim okolnostima koje proživljavamo. „Da bismo upoznali Boga onakvoga kakav on jest, moramo izaći iz svoje tame i svojih shvaćanja; moraju nam se otvoriti oči. I da bismo shvatili tko je Isus, da bismo u njega povjerovali, moraju nam se otvoriti oči vjere. Tako priča o slijepcu govori u stvari o vjeri u Boga kao o otvaranju očiju. Upozorava da je lakše podariti vid slijepcu od rođenja, ne­goli pomoći tvrdokornu čovjeku da opazi vla­stito sljepilo. Slava se Božja zaustavlja na mjestu gdje čovjek ne dopušta susret s Bogom. A to se ne događa samo na granici vjere i nevjere, nego se to doga­đa i ondje gdje je vjera kruta, gdje je izgrađena na raspravama o krivovjerju, a ne i na osobnom susretu s Isusom kao Kristom i Gospodinom“, naglasio je mons. Hranić i istaknuo: „Nedjeljni euharistijski susret Crkva stoga, draga braćo i sestre, nikada nije shvaćala trenutkom rasprave o Bo­gu, pa niti danas u našem suočavanju s aktualnom pandemijom i s potresom u našoj domovini, nego kao privilegirani trenutak osobnog susreta s njime, kao trenutak prosvjetljenja koje je njegov dar i koje nas čini sposobnima stvarnost u kojoj živimo promatrati novim očima.“

Zaključujući homiliju mons. Hranić je rekao: „Neka nam ovaj oblik zajedništva posredstvom Slavonske te Slavonskobrodske televizije pomogne da se svi otvorimo poruci Božje riječi današnje četvrte korizmene nedjelje, kako bismo njome prosvijetljeni, otvorenih očiju i srca, lakše razumjeli  i prihvatili važnost te smisao zadržavanja u našim domovima, ustezanja od okupljanja u crkvama, od pričesti, od izlazaka i međusobnih susreta mogli još jasnije očitovati ljubav i odgovornost jednih za druge, solidarnost s oboljelima od zaraze i s onima koji se svjesno izlažu opasnosti te naporno rade za opće dobro, te kako bismo očitovali bol i blizinu onima koji oplakuju svoje mrtve.“