Središnje misno slavlje započelo je svečanom procesijom i blagoslovom kipa sv. Antuna Padovanskog kod oltara. Na početku misnog slavlja nadbiskupa Kutlešu pozdravio je domaći župnik Župe sv. Antuna Padovanskog, vlč. Đulijano Trdić u ime cijele župne zajednice te zahvalio na njegovom odazivu i prilici da rastumači Božju riječ te približi ovoga velikoga svetca.

Uvodeći u homiliju nadbiskup Kutleša rekao je da je rijetko koji svetac u puku čašćen kao sveti Antun te da se s razlogom se možemo pitati u čemu je tajna toga obljubljenog sveca. „Bio je poznat po svojim propovijedima u kojima se uspješno obračunavao s krivovjerjima svoga vremena, pomirivao zavađene, obraćao tvrdokorne grešnike, a u svemu puku budio živu vjeru i odanost Bogu. Resila ga je krepost čistoće, te je u umjetničkim djelima najčešće prikazan s ljiljanom u ruci i s djetetom Isusom u naručju. Antun se za života rado povlačio na samotna mjesta na molitvu i pokoru, a načinom na koji je okončao svoj zemaljski život pobudio je živu vjeru puka koja očito ne blijedi ni danas, sudeći po broju onih koji mu se utječu za pomoć i zagovor,“ primijetio je Kutleša te u nastavku istaknuo da svaki svetac pa tako i sveti Antun, u svom životu preko jednog blaženstva i jedne kreposti utjelovljuje sva ostala blaženstva.

„Bez imalo sumnje, blaženstvo koje najviše opisuje svetog Antuna jest blaženstvo čistih srcem, kojima je obećano gledanje Boga. Stoga bih ovu propovijed htio posvetiti upravo blaženstvu čistih srcem, koje pretpostavlja krepost čistoće i s njom povezanu kršćansku etiku uzdržljivosti koja nema samo osobni, već i širi društveni značaj. U vremenu u kojemu živimo, krepost čistoće je obescijenjena do krajnjih granica. Promislimo u čemu se ona sastoji i kakva joj je vrijednost. Tek kad uložimo vlastite napore oko ove kreposti i pokušamo shvatiti njezinu društvenu vrijednost, možemo se otvoriti njezinu duhovnom bogatstvu zbog kojeg Isus one koji su čista srca naziva blaženima,“ ustvrdio je.

U nastavku homilije propovjednik je naglasio da „tek kad uložimo vlastite napore oko kreposti čistoće i pokušamo shvatiti njezinu društvenu vrijednost, možemo se otvoriti njezinu duhovnom bogatstvu zbog kojeg Isus one koji su čista srca naziva blaženima.

„Čistoća je u prvom redu plod Duha (usp. Gal 5, 22-23), ali i plod prakticiranja moralnih kreposti razboritosti, pravednosti, jakosti i umjerenosti. Te moralne kreposti rastu odgojem, slobodnim činima i ustrajnošću u naporu, a božanska ih milost čisti i uzdiže (usp. KKC 1839). Svi imamo iskustvo susretā u kojima se osjećamo iscijeljeni dubokim razumijevanjem i prihvaćanjem, čistoćom srca druge osobe, a krepostan čovjek ne iskorištava slabosti drugih, ne manipulira krhotinama i krhkošću ljudske naravi. U njegovoj blizini lakše opažamo privlačnost vrlina na koje smo pozvani, ljepotu darova kojima smo u svojoj ljudskoj naravi obdareni.“

Govoreći o društvenom značaju kršćanske čistoće Kutleša je naglasio da ona nije nešto od čega bismo trebali odustati unaprijed misleći da je namijenjena samo odabranima te potaknuo okupljene vjernike za molitvu sv. Antunu za ljubav prema ovoj kreposti i jakost za njezino vršenje. „Problem s kojim se danas suočavamo jest to što nas ta krepost više ne privlači. Toliko smo uronjeni u hedonističku i potrošačku kulturu, u kojoj se čistoća ismijava, a stid potpuno gubi, da više ne razumijemo vrijednost ove kreposti,“ primijetio je te naglasio da se kršćansko poimanje čistoće ne može svesti na čednost i na spolni moral iz jednostavnog razloga „što čistoća srca obuhvaća cijelog čovjeka i sva područja njegovih odnosa. No, upravo je područje ljudske spolnosti danas toliko izloženo obezvređivanju i zloporabama da bi se, kako dobronamjerno primjećuje C. S. Lewis, kršćani trebali stidjeti stanja u koje je danas dospio čovjekov spolni nagon. Marketinški se manipulira krhkošću ljudske naravi, a takvim se trendovima podlaže bez otpora. Izloženost djece pornografiji je tolika da postoje zahtjevi da se njezina konzumacija prepozna kao javnozdravstveni problem. Jedan od plodova obescjenjivanja čistoće je izostanak stidljivosti. A Crkva nas poučava da učiti djecu i mlade stidljivosti znači buditi u njima poštivanje ljudske osobe“.

Osvrnuvši se na etimološki pojam riječi čistoća propovjednik je rekao da je osnovno značenje te riječi nepomiješan, očišćen, bez ikakvih primjesa te da je to razlog zbog kojega je ovo blaženstvo tako zahtjevno. „Ono bi moglo glasiti: “Blago čovjeku čiji su motivi uvijek potpuno nepomiješani jer će on Boga gledati”. Potrebno je svakodnevno vježbanje i preispitivanje kako bismo motive svog djelovanja malo pomalo čistili od različitih sebičnih primjesa. Jesmo li, primjerice, danas ovdje jer molimo za neko čudo, a bez volje da promijenimo i svoj život? Ili je naša želja da nepokolebljivo nasljedujemo kreposti sv. Antuna? Jesam li svoga bližnjega molio za oproštenje samo zbog društvenog ugleda ili zbog iskrene boli što sam ga uvrijedio? Je li motiv moje veze požuda, sebičnost ili želja za dobrom druge osobe? Jesam li pristupio svetoj ispovijedi jer drugačije ne mogu biti kum ili kuma na krizmi ili iskreno želim život milosti i promjenu života? Tako bismo mogli nabrajati u nedogled“, upitao je Kutleša.

„Pokoravajući se Bogu i živeći dobro iz vjere, čistimo svoje srce, a što nam je srce čistije, više ćemo razumjeti ono u što vjerujemo. Katekizam Katoličke Crkve čistima srcem naziva one koji su svoj um i volju uskladili sa zahtjevima Božje svetosti, poglavito na tri područja: u ljubavi, čistoći ili spolnoj ispravnosti i u ljubavi prema istini i pravovjerju (usp. KKC 2518). Stoga ne čudi lakoća s kojom je sveti Antun svladavao, ispravljao i obraćao krivovjerne katare i bez ustručavanja ih nazivao drskim neznalicama i licemjerima. Nije im podilazio tražeći opravdanja za njihove stavove. Njegov propovjednički recept bio je da se iz propovjednika u srca ljudi moraju prelijevati toplina života i svjetlo nauka. Njegov životopis donosi sljedeće: „Dokazima jasnijim od sunca pobijao je prepredene krivovjerske tvrdnje. Snagom njegove riječi spasonosna nauka prodirala je tako silno u srca slušatelja da se ne malo mnoštvo ljudi, otklonivši zabludu, vratilo Gospodinu,“ naglasio je nadbiskup Kutleša.

„Koliko su samo nama danas potrebni jasnoća nauka i toplina, tj. svjedočanstvo života! Jasnoća naučavanja i svjedočanstvo života glavne su zadaće zaređenih službenika Crkve. Ali, ne samo njih! Želja je Crkve i stalni poziv pape Franje da svi učenici, svi koji idu za Kristom, postanu svjesni svoje misionarske zadaće“, potaknuo je propovjednik.

Na koncu homilije nadbiskup Kutleša naglasio je da „samo zajedničkim naporima možemo krenuti u moralnu i kulturnu obnovu našeg naroda i domovine. Protiv sveprisutne kulture bezboštva i smrti, moralnog relativizma i razornog individualizma, vjernici imaju moćna sredstva i siguran put. Želimo li ga slijediti? Majka Terezija je govorila da obnova svijeta započinje u našim srcima. Za vas koji ste se ovdje danas okupili počastiti svetog Antuna, prilika je da dopustite da vas dotakne ne samo njegova toplina i suosjećanje s nama u našim potrebama, već i jasnoća njegova poziva na čist i uzoran život“.

Foto: Dario Zürchauer/ Antunovo 2024.