Nadbiskup Kutleša je u intervjuu govorio o sinovskom odnosu svijeta prema papi, njegovim utjecajima na Crkvu u Hrvatskoj, o njegovoj službi u svjetlu muke, smrti i uskrsnuća, kontinuitetu u odnosu na prethodnike, kanonizaciji blaženog Alojzija Stepinca, ali i o svojem osobnom doživljaju pape nakon brojnih susreta.

„Papa Franjo bio je otac koji se ne nameće, nego poziva; koji ne zatvara vrata, nego ih otvara svima. Njegova evanđeoska blizina, skromnost i suosjećanje bile su plod nutarnje molitve, poniznosti pred Gospodinom i osobne patnje koju nije izlagao javnosti. Milosrdni, očinski lik pape Franje ostaje među nama. Bio je čovjek koji nije tražio da ga se razumije, nego da se Krista ljubi“, rekao je nadbiskup Kutleša.

Smatra i da je najdublje što se ukorijenilo u našoj Crkvi pod pontifikatom pape Franje svijest o potrebi pastoralne blizine, jednostavnosti i konkretnoga služenja. „Papa Franjo neumorno je pozivao Crkvu da ne živi zatvorena u sebe, nego da iziđe, na periferije svijeta, k onima koji su ranjeni, zaboravljeni, obeshrabreni. Taj je poticaj naišao na plodno tlo i među vjernicima u Hrvatskoj. Vidimo to, primjerice, u brojnim karitativnim i socijalnim inicijativama, u jačanju prisutnosti Crkve među siromašnima, migrantima, starijima, bolesnima i osobama s invaliditetom. Sve je više svećenika i pastoralnih djelatnika koji pozornije osluškuju živote ljudi i nastoje im biti blizu u njihovim patnjama, ne samo riječju, nego i djelom.“

S obzirom na korizmeno vrijeme u kojem je preuzeo službu i uskrsno vrijeme u kojem je umro, na upit što bi u Franjinu pontifikatu bila muka, što smrt, a što uskrsnuće, mons. Kutleša je odgovorio: „Muka pape Franje bila je muka pastira koji trpi za svoje stado nutarnjom patnjom što dolazi iz neshvaćanja, otpora i nerazumijevanja, pa i unutar same Crkve. Papa Franjo često je bio izložen prijekorima i optužbama s raznih strana, jedni su ga smatrali previše ‘modernim’, drugi nedovoljno ‘progresivnim’, jedni su mu zamjerali blizinu s onima na rubu, drugi šutnju pred ideološkim napadima. Nije trpio zbog vanjskih progona, nego zbog tereta službe. U njegovim govorima i tišini osjećala se  težina odgovornosti za duše povjerene Petrovu nasljedniku.

Smrt u duhovnom smislu bila je njegovo svakodnevno umiranje sebi. Franjo je živio ono što je propovijedao: Crkvu kao ‘poljsku bolnicu’, poniznog pastira, onoga koji se odriče moći i izvanjskog sjaja. Umiranje je to vlastitim projektima, osobnim željama, pa i na račun vlastitoga zdravlja. Sve je podnosio u šutnji, kako bi Isus bio veći, a čovjek manji (usp. Iv 3,30). Umiranje također se očitovalo u odricanju od svjetovne sigurnosti, u izgradnji Crkve koja više ne računa na politički utjecaj, nego na snagu Duha Svetoga. Bilo je to, slikovito, umiranje Crkve koja vlada, a rađanje Crkve koja služi.

A uskrsnuće se već sada nazire. To je uskrsnuće Crkve koja ponovno osjeća da je njezina snaga u malenima, u evanđeoskoj jednostavnosti, u vjeri koja ne traži pljesak, nego svetost. Plodovi njegova pontifikata već klijaju: sinodalni procesi koji uče Crkvu hoditi zajedno; biskupi i pastiri koji sve više mirišu po ovcama; nadahnuta duhovna misao bliska svima. Uskrsnuće je i u tome što su mnogi ranjeni ljudi, izgubljeni i obespravljeni, po njegovu pontifikatu doživjeli blizinu Crkve, pronašli milosrdnoga Boga koji uvijek daje novi početak.“

Podsjetio je u razgovoru da „u Crkvi autentično služenje Petrova nasljednika uvijek stoji u dubokom kontinuitetu s vjerom apostolskom i učiteljstvom Crkve kroz stoljeća“. „Papa Franjo nije nikada želio biti prepoznat po novosti nauka, nego po svježini evanđeoskog svjedočanstva. Njegov se pontifikat, iako izričajno drugačiji, jasno nadovezuje na nauk svetoga Ivana Pavla II. i Benedikta XVI., posebno u temeljima antropološke istine o čovjeku, sakramentalnog života, nerazrješivosti ženidbe, ljubavi prema Euharistiji i obrane dostojanstva ljudskoga života od začeća do prirodne smrti.“ Protumačio je da se „istinski kontinuitet ne očituje u uniformnosti stila, nego u vjernosti onome što Crkva u svojoj biti jest: Tijelo Kristovo u povijesti, vođeno Duhom Svetim. Papa Franjo je taj kontinuitet živio, ali ga je i utjelovio na svoj način, kao što to svaki papa čini. Time nije razbio jedinstvo Crkve, nego ga je obogatio vlastitim iskustvom, poniznošću i evanđeoskim žarom.“

Upitan da opiše u čemu se sastojala blizina pape Franje hrvatskim vjernicima, mons. Kutleša je rekao: „Smatram da je ona bila autentična i duboko ukorijenjena u poštovanju i ljubavi prema hrvatskom narodu. Iako nije osobno posjetio Hrvatsku kao papa, njegovi brojni znakovi pažnje pokazali su da Hrvatsku ne nosi samo u diplomatskoj svijesti, nego u molitvenom srcu. Znao je reći da hrvatski narod ima postojanu vjeru koja je prošla kroz kušnju povijesti. Cijenio je našu marijansku pobožnost, narodnu duhovnost, ali i otpornost u očuvanju katoličkog identiteta. I zato su ga hrvatski vjernici, i kada se s njime možda i nisu u svemu slagali, voljeli i poštovali kao Oca, ostajući vjerni Petrovoj stolici. To je naslijeđe koje nam je ostavio i u duhu vjernosti najsnažnije svjedočio bl. Alojzije Stepinac.“

A kako je papi Franji pošlo za rukom ostati vjeran crkvenomu nauku? „Pitanje vjernosti autentičnom crkvenom nauku sržno je pitanje poslanja svakog Petrova nasljednika. Papa nije vlasnik istine, nego njezin čuvar i služitelj. On ne stvara nauk, nego ga s autoritetom tumači, uvijek u zajedništvu sa Svetim pismom, tradicijom i crkvenim naukom. Ta trostruka povezanost – s Kristom, s Crkvom i s istinom – čini srce crkvenog učiteljstva. Papa Franjo je tu vjernost živio, možda ne uvijek na način koji su neki očekivali, ali u duhu autentične katoličke hermeneutike kontinuiteta. Nije donosio ‘novi nauk’, niti je promijenio ijednu temeljnu dogmu vjere, ni u području morala, ni u pitanju sakramenata, ni u društvenom nauku Crkve. Njegov je pristup bio pastoralan, a ne doktrinarno proizvoljan. Njegov je jezik bio nov, ali sadržaj evanđeoski dosljedan.“

Na upit kako je prihvatio odgađanje Stepinčeve kanonizacije, to jest, kako to da su mnogi vjernici zbog toga bili žalosni, ali nisu prestali poštivati papu, ostali su mu vjerni, rekao je: „Kao nasljednik na nadbiskupskoj stolici blaženoga Alojzija Stepinca osjećam duboku odgovornost ne samo čuvati njegovo naslijeđe, nego i duhovno tumačiti događaje povezane s njegovim štovanjem u svjetlu vjere, crkvenoga jedinstva i poslušnosti Petrovoj stolici. Odgađanje njegove kanonizacije tijekom pontifikata pape Franje za mene je bio trenutak koji je tražio poniznost, ali i pouzdanje, ne samo u ljudske razloge, nego u Božje vrijeme.

Svjestan sam da je ta odgoda mnoge vjernike duboko ražalostila. U narodu koji je u Alojziju Stepincu prepoznao ne samo mučenika i pravednika, nego i simbol vjernosti Crkvi u najtežim povijesnim trenutcima, takva je odluka izazvala nerazumijevanje. Ipak, ono što je snažnije odjeknulo od žalosti bio je odgovor vjernosti Svetom Ocu koji se u našem narodu zadržao do danas. Vjernici nisu prestali biti privrženi papi Franji, Petrovu nasljedniku, dapače, možda su ga tim više doživjeli kao pastira kojemu mogu reći što ih boli, a da ga pri tome ne prestanu poštovati.

Taj stav – vjernosti u nerazumijevanju – meni je osobno bio i ostao znak duhovne zrelosti našega naroda. Kao i naš blaženik i mi moramo znati trpjeti u tišini, u molitvi, bez gorčine. Blaženi Alojzije nije tražio vlastitu obranu, nije pisao otvorena pisma, nije podizao glas, njegova je snaga bila u tišini pred Bogom i vjernosti Papi i Crkvi, čak i kada je bio žrtva nepravde. Na tom istom putu želimo ostati i mi“.

Na kraju razgovora otvorila se tema Božjega Milosrđa, odnosno da su posljednja trojica papa bila uronjena u to otajstvo. Nadbiskup Kutleša s tim je u vezi rekao: „I život i smrt trojice papa, na svoj način usmjeravaju naš pogled na Božje milosrđe i možemo ih razumjeti kao Božji govor Crkvi našega vremena, Crkvi koja je kušana sekularizmom, relativizmom, ideološkim napadima i duhovnom ravnodušnošću. U tom kontekstu Bog nas ne zastrašuje, nego poziva da se vratimo milosrdnom Ocu. Možemo reći da su pontifikati ovih trojice papa tri vida Božjega lica: onaj Ivana Pavla II. zrcali lice oca, Benedikta XVI. lice učitelja, a Franje brata i pastira. Sva trojica nas vraćaju Kristu, licu Očeva milosrđa“.