Korizma je svojevrsna duhovna obnova tijekom koje smo pozvani dublje promišljati svoju vjeru i otkriti što je to što moramo otkloniti iz svojega života, a što je ono oko čega se trebamo malo više truditi. I u jednome i drugome liturgija dana želi dati prava usmjerenja. Ona nas poučava kako bi u korizmu, a onda po obraćenju koje će se dogoditi nakon korizme, trebalo biti naše kršćansko ponašanje i kakvi bismo kao kršćani trebali biti u ovome svijetu, poručio je nadbiskup.

Obrazlažući pročitane svetopisamske tekstove kazao je da ljudi u svakodnevnici stavljaju naglasak na vanjštinu, na ono što vide. Prvo čitanje, a osobito Isus u evanđeoskom ulomku naglasak stavlja na nutrinu, na ono što ljudi ne vide, na odnos koji se kroz nutrinu – „Razderite srca, a ne halje svoje!“ – može i treba izgraditi s Bogom koji je „nježnost sama i milosrđe, spor na ljutnju, a bogat dobrotom“, s Bogom koji je naš otac i nije nezainteresiran za nas, nego nas prati svojom ljubavlju. Isus u evanđelju koristi primjere milostinje, posta i molitve koji su sami po sebi oznaka korizmenog vremena. Međutim, nastavio je nadbiskup, one bi trebale prožimati cijeli naš kršćanski život, a ne samo korizmu. Milostinja, post i molitva nisu sami sebi svrha. Oni su sredstva koja nam pomažu rasti u dobru. Kao takva, ako se upotrebljavaju na krivi način, mogu biti promašena, upozorio je nadbiskup navodeći da su to situacije kada ih koristimo za to da budemo primijećeni, a ne za ono što nas izgrađuje. Biti primijećen, ako nosi dobro sa sobom, nije loše. Problem nastaje kada ono dobro koje činimo, poput molitve, milostinje i posta, prestanu biti cilj, a postanu sredstvo naše samopromocije, odnosno kada to ne činimo jer su ta sredstva u sebi dobra i potiču nas u rastu u dobru i rastu naših odnosa prema Bogu i bližnjemu, nego zato da bi nas ljudi vidjeli i hvalili. U tom slučaju smo, kaže Isus, ‘primili plaću’, a ona je samopromocija i zadovoljstvo koje imamo zbog nje, pojasnio je nadbiskup. „Cilj nam je bio da se pokažemo, da nas ljudi vide i hvale i to smo dobili. Gospodin nas, međutim, u korizmenom vremenu želi s tim sredstvima podići na višu razinu. Želi nas podučiti da ta ‘plaća’ nije dovoljna za naš rast i da ‘plaća’ za milostinju, molitvu i post može biti puno veća te kako nas te prakse i sredstva trebaju činiti boljim ljudima. Milostinja, molitva i post su u sebi dobra koja nadilaze ljudsku plaću i zato je nedostojno sredstava spuštati ih na nižu razinu jer nas onda udaljavaju od Boga.“

Milostinja, molitva i post trebala bi pomoći približiti nas Bogu i bližnjima, pomoći nam da realnije vidimo sebe i da se onda stavimo u službu Bogu i braći i sestrama. Kada to činimo zbog dobra koja se nalazi u njima samima, one nas približavaju ljudima i Bogu i čine realnijima u odnosu na sebe same i svoje poslanje. Zato nagrada za iskrenu milostinju, post i molitvu – „I Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti“ – nije tek plaća. To je normalna posljedica izbora i činjenja dobra, poručio je nadbiskup dodajući da ‘nagrada’ za neiskrenu molitvu, post i milostinju – „Zaista, kažem vam, primili su svoju plaću“ – nije tek kazna, nego normalna posljedica tih izbora. Nije Bog onaj koji kažnjava, nego je to posljedica onoga što smo ili nismo činili.

U korizmenom hodu potrebna nam je i Božja milost kojoj je preduvjet vazmeni događaj Isusa Krista – središnji trenutak naše povijesti i središnji događaj našeg spasenja. Apostrofirajući svog pokojnog profesora Špiru Marasovića koji je kazao da je prvo bilo vrijeme ‘kronos’, vrijeme koje je prolazilo, a nakon događaja Isusa Krista nastupilo je vrijeme ‘kairos’ – vrijeme milosti, istaknuo je da smo i mi dionici tog vremena. Postom, molitvom i milosrđem ugrađujemo se u to vrijeme i pripravljamo za promjenu, prestajemo biti ‘stari čovjek’ i u Kristu Isusu i s njime postajemo novi ljudi. Zato nam je za pripravu Uskrsa potrebno ovo korizmeno vrijeme. Potrebna nam je milostinja koja nije davanje suviška da nas drugi vide, nego djelo ljubavi. Potrebna je i molitva koja nije tek prošnja, nego je stvaranje odnosa s Bogom i dopuštanje Bogu da kroz našu molitvu stupi u odnos s nama i mijenja nas kako bismo i u teškim trenucima mogli reći: ‘Bože, budi volja Tvoja’. Post nije tek dijeta, odreći se nečega. Post je izlazak iz sebe i svojih egoizama i sebičnih potreba. On je nešto što nas čini poniznima i pokazuje koliko smo krhki i slabi, kako bismo onda izlaskom iz sebe mogli učvrstiti prijateljstvo s Bogom, a onda se otvoriti i prema bližnjima.

Zaključujući propovijed potaknuo je vjernike da im čin pepeljenja ne bude čin iz običaja, nego da mu ulaskom u korizmu pristupe onako kako to Krist želi, da u korizmi prepoznamo vrijeme koje nam može pomoći biti bliže Bogu i da nam bližnji budu bližnji, ali i vrijeme koje nam može pomoći biti bliži sebi samima i onom planu kojega Bog ima s nama, a to je uvijek plan ljubavi.