Govoreći o Evanđelju toga dana (Lk 17, 11-19) nadbiskup je istaknuo kako je riječ o vrlo izazovnom tekstu koji nudi mnogo različitih tema, no izdvojio je dvije. Prva se tiče Samarijanca i povezana je i s prvim čitanjem o Naamanu Sircu (2Kr 5, 14-17). Samarijanac je jedini od deset gubavaca koji su ozdravili, bio sposoban prepoznati da je to Isus učinio te se vratio natrag i zahvalio mu. “To što je on stranac je nešto nad čime se u ovom ulomku moramo zamisliti jer sebe lako možemo prepoznati među onima koji nisu stranci. Ovaj evanđeoski ulomak poziva nas promijeniti pogled prema onima koji to jesu. Isus u više navrata u narodu, a osobito među učenicima, razbija predrasude prema onima koji su stranci, a kroz čitanja koja slušamo na liturgijskim slavljima to čini i nama. To što su neki izvan naše zajednice, ne znači da su nesposobni za dobro. Isus želi i kroz ovu sliku da prepoznamo kvalitete koje oni imaju i koji su i nama poziv da se preispitamo kako bismo one dobre stvari koje vidimo od drugih prihvaćali i isticali, kao i sve ono što možemo usvojiti i uskladiti s našim pogledom na svijet i na Boga”, rekao je mons. Uzinić. “Drugi nam moraju prestati biti stranci na način da ih odbacujemo jer ne pripadaju našoj zajednici, nego nam moraju postati i ostati braća i sestre koje ćemo vrednovati na način kako bismo to činili svojoj braći i sestrama”, poručio je mons. Uzinić. Podsjetio je kako isto ističe i papa Franjo kroz svoje dokumente. “Isus je došao raširiti naš pogled i srce kako bismo sve ljude gledali kao braću i sestre”, poručio je propovjednik.

U nastavku je istaknuo jednu od karakteristika koje pročitani evanđeoski ulomak ističe i koju moramo usvojiti, a ona jest zahvalnost. Progovorio je o potrebi kršćanske zahvalnosti na Euharistiji koja je na osobit način čin zahvalnosti u kojemu se kršćanska zajednica okuplja i zahvaljuje Bogu na darovima. Sveta misa je svojevrsno ‘punjenje baterija’, slikovito je poručio propovjednik. “Nakon tjedna u kojemu smo se uživajući u Božjim darovima trošili, okupljamo se na euharistijsko slavlje kako bismo zahvalili za sve darove koje smo primili, ali i u zajedništvu s braćom i sestrama i sudjelujući mogli skupiti snagu za izazov i poslanje u tjednu pred nama. U tom kontekstu misu možemo vidjeti kao povrat jednog gubavca Isusu nakon čega ga Isus šalje s pitanjem: ‘A gdje su ona devetorica?’ Ovo s jedne strane stavlja pred nas izazov kako bismo se propitali o motivima dolaska na Euharistiju. S druge strane veliki je broj onih koji to nisu učinili. Možda je to zbog toga što nisu zahvalni i smatraju da nije potrebno napuniti njihove životne baterije? Osobno mislim da griješe jer kao što mobitel ne može raditi ako mu baterija nije napunjena, čovjek ne može živjeti bez fizičkog hranjenja, tako kršćanin ne može živjeti bez susreta s Kristom. Posljedica mnogih stvari koje nam se događaju u društvu, Crkvi, obiteljima i svakodnevnici jest posljedica toga da ‘ne punimo svoje baterije’, ne hranimo se otajstvom Euharistije i nedjeljnog euharistijskog slavlja, no bilo bi krivo ako bismo odgovornost prebacili samo na one koji nisu došli na misna slavlja, nego bismo trebali pokušati propitati sebe i svoju odgovornost. Ponekad ne pokazujemo dovoljno one radosti koja bi nas trebala ispuniti, poleta koji bi nas trebao zahvatiti na misi. Ne možemo i ne smijemo biti tek promatrači jer svi smo dio Euharistije i svi u poslanju Crkve moramo pronaći način kako participirati, kazao je propovjednik. No, važnije od samog sudjelovanja na misi, a zbog čega neki ne žele dolaziti, jest ono što se događa nakon sv. Mise, upozorio je propovjednik. Često se vjernicima prigovara da svoje biti kršćani ne žive primjetno i svatko bi se morao o tome propitati. Važno je nakon liturgijskog slavlja da s onim što nas ispuni krenemo prema onoj ‘devetorici’ kako bi onda naša radost dotaknula i njih. Možda će tada i oni doći i provjeriti što je to zbog čega smo mi ispunjeni i radosni”, poručio je mons. Uzinić.

Na kraju, zahvalio je sestrama na 70 godina djelovanja u Nadbiskupskom domu kazavši kako su služile petoricu biskupa. Svoje poslanje vršile su i u teškim okolnostima i kao što je Naaman Sirac iz prvog čitanja trebao proći preko svojih principa, to su morale i one da bi mogle služiti i preko služenja ozdravljati. Često su to činile bez ili uz vrlo skromnu nagradu, ispod svojih mogućnosti i potreba, i morale su se zadovoljiti minimumom. Nadbiskup je zahvalnost uputio i svojim prethodnicima koji su u jednom trenutku, kada sestre nisu mogle vršiti svoju karizmu, pronašli načine kako će to moći činiti zagledane u Presveto Srce Isusovo. Na njihovom primjeru potaknuo je okupljene vjernike da dolaskom na liturgijsko slavlje od sestara uče kako biti zagledani u Srce Isusovo i od njih nauče kako nakon ‘idite u miru’ na Kristov način služiti i ljubiti.

O djelovanju sestara u Nadbiskupskom domu okupljene je upoznala vrhovna predstojnica Družbe, č. M. Dobroslava Mlakić. Nakon što je u siječnju 1952. mons. Josip Pavlišić posvećen za pomoćnog biskupa Senjsko-modruške i dijelova Riječke biskupije, ubrzo nakon dolaska u Rijeku usmeno je zamolio s. Antoniju Pavličević, vrhovnu poglavaricu u Crikvenici, da sestre Presvetog Srca Isusova odmah preuzmu kompletnu brigu za kućanstvo u biskupskom domu, a njegov je prijedlog podržao biskup Burić. Majka Antonija prihvatila je biskupovu molbu i poslala 2. srpnja 1952. prve dvije sestre Ivanu Kraljević i Arkanđelu Grgić u službu u biskupski dom u Rijeci.

Redovnička poslušnost dovela je te dvije sestre u teško razrušeni i većim dijelom neuporabiv biskupski dom. I kapela je također bila razrušena. U domu je stanovao samo kao čuvar mons. Danilo Perkan (1914.–1979.) sa svojom sestrom Milom. Za biskupa Pavlišića se našla jedna soba, a sestrama su pronašli mjesto u neuređenom potkrovlju, kazala je s. Mlakić. Govoreći o narednim godinama djelovanja sestara i okolnostima u kojima su služile, poručila je kako je sveukupno kroz tu ustanovu prošlo 45 sestara, od kojih su 9 služile kao kandidatice. Do danas je od njih 13 preminulih. Najduže je u službi u Nadbiskupskom domu s. Maristela Salopek, od 1975., a s. Anđelina Tirić je služila 42 godine. Sestre su uz redovite službe u Nadbiskupskom domu, skrbile i njegovale dobrotvore/rke Nadbiskupije. Mnogi bolesni svećenici bili su na skrbi sestara jer su u doba komunističkog režima uglavnom bili bez zdravstvenog osiguranja, a liječili su se u Rijeci te su zbog toga boravili u Nadbiskupskom domu. Sestre su također skrbile za umirovljene i bolesne nadbiskupe Riječke nadbiskupije sve do njihove smrti, a to su: Viktor Burić, Anton Tamarut (1932.- 2000.), i Josip Pavlišić, kazala je s. Mlakić.

Nadbiskup Uzinić sestrama je na kraju uručio prigodne darove, među njima i sliku utemeljiteljice Družbe sestara Presvetog Srca Isusova, službenice Božje Marije Krucifikse Kozulić, rad umjetnice Karin Grenc koji je nedavno predstavljen u crkvi Uznesenja BDM na izložbi “Hrvatski sveci i blaženici u našem narodu”.